Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/monasticism

Marketing

Talionička peć preobrazbe

Image and video hosting by TinyPic

Kad je Antun pustinjak čuo Isusove riječi: »Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima ...A onda dođi i slijedi me«, shvatio je to kao poziv da umakne navalama svijeta. Napustio je svoju obitelj, živio je siromašno u nekoj kolibi, nedaleko od svog rodnog sela i zaposlio se ručnim radom i molitvom. No uskoro je shvatio da se od njega traži još više. Morao se suočiti sa svojim neprijateljima - srdžbom i požudom - te se potpuno preoblikovati u novo biće. Njegovo staro, lažno ja moralo je umrijeti i prepustiti mjesto novom ja. Zato se Antun povukao u potpunu samoću pustinje.
Samoća je talionička peć preobrazbe. Bez samoće postajemo žrtve svoje okoline i sve se više zaplićemo u prijevare lažnog ja. I sam je Isus ušao u tu talionicu. Tu su ga iskušavale tri prisile svijeta: uživati ugled (Pretvori kamenje u kruh), pobuđivati divljenje (Baci se dolje) i posjedovati vlast (Sva kraljevstva svijeta ću ti dati). Tu je on priznao Boga jedinim izvorom svoga identiteta (Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome i njemu jedinome služi). Samoća je mjesto velike bitke i velikog susreta - bitke s prisilama lažnog ja i susreta s Bogom koji ljubi, koji novome ja poklanja svoje vlastito biće.
Možda ovo zvuči suviše zastrašujuće i budi pomisao na srednjovjekovnu askezu. Ali, ako se na odgovarajući način postavimo prema tvorevinama svoje mašte i odstranimo ih, vidjet ćemo da se ovdje radi o onom svetom prostoru u kojem naviještanje i duhovnost prelaze jedno u drugo. Taj se prostor zove samoća.
Da bismo razumjeli što zapravo znači samoća, moramo najprije otkriti kakvo je značenje tom pojmu dao naš svijet. Priznajemo jedni drugima da nam je u životu povremeno potrebna stanovita samoća. Pod tim mislimo na vrijeme i prostor samo za nas, kada nas nitko neće ometati, gdje ćemo se predati svojim mislima, gdje ćemo se slobodno izjadati ili pozavršavati kakve poslove. Samoća za nas najčešće znači - privatni život. Stekli smo neko uvjerenje da svi imamo pravo na privatni život. Tako samoća postaje nekakva duhovna svojina koja se može steći na slobodnom tržištu duhovne robe. Štoviše, samoću si predstavljamo kao kakvu benzinsku crpku gdje možemo napuniti svoje spremnike, ili kao ugao u boksačkom ringu gdje nam se zaliječe rane, istrljaju mišići i ohrabrujućim poklicima osvježi volja za borbu. Kratko rečeno, samoću zamišljamo kao mjesto gdje možemo skupiti nove snage u neprestanoj borbi za opstanak.
No to nije samoća svetog Ivana Krstitelja, j svetog Antuna ili svetog Benedikta, niti je to samoća Charlesa de Foucaulda ili braće iz Taizea. Za njih samoća nije neko privatno lječilište. Ona je, naprotiv, mjesto obrata, mjesto gdje umire staro ja i gdje se rađa novo ja, mjesto gdje se pojavljuje novi čovjek, nova žena.
Kako ćemo najbolje upoznati tu preobražavajuću samoću? Pokušat ću u pojedinostima jasnije opisati i borbu i susret koji se događaju u toj samoći.
U samoći ostajem bez svog oružja: bez prijatelja, bez telefonskih poziva, bez sjednica, bez zabavne glazbe, bez knjiga koje odvlače moju pozornost; ostajem samo ja -gol, ranjiv, slab, grešan, razotkriven, slomljen - ništa. U svojoj se samoći moram suočiti s tim svojim ništa vilom, s tim tako užasnim ništavilom, dok se u meni sve opire tražeći prijatelje, rad i rastresenosti u kojima bih zaboravio svoje ništavilo i samom sebi mogao glumiti neku veličinu.
Ali, to još nije sve. Čim sam odlučio izdržati u svojoj samoći, naviru u mom duhu nekontrolirane misli, zavodljive slike, divlja mašta i neuredne predodžbe kao majmuni na stablu banane. Srdžba i požuda pokazuju svoja odvratna lica. Tim svojim neprijateljima držim duge govore pune mržnje, sanjam sne u kojima uživam bogatstvo, ugledan sam i privlačan, ili sam bijedan, odvratan, u potrazi za mjestom utjehe. I tako stalno pokušavam pobjeći iz mračne provalije svoga ništavila te ponovo uspostaviti svoje naduto, lažno ja.
Radi se samo o tom da izdržim u svojoj samoći, da ostanem ustrajno u svojoj ćeliji dotle dok svi moji zavodnici ne prestanu obijati moja vrata i ne ostave me na miru.
Matija Grünewald je na oltarnoj ploči u Isenheimu grubim realizmom naslikao odvratne nakarade i mnoštva demona, koji napastuju svetog Antuna u njegovoj samoći. To je uistinu duhovni boj jer postoji istinska opasnost od toga da se cijeli svoj život opiremo istinitosti svoga stanja i da se pri tom neumorno trudimo kako bismo uvjerili sebe u svoju osobnu krepost. Pa ipak, nije Isus »došao zvati pravednike nego grešnike« (Mt 9, 13).
To je borba u kojoj treba izdahnuti lažno ja, ali njezina težina mnogostruko nadilazi naše snage. Luđak je onaj tko misli nadvladati svoje demone vlastitim oružjem!
Mudrost pustinjaka poučava nas da jedino suočenje sa svojim vlastitim ništavilom prisiljava čovjeka na potpuno i bezuvjetno predanje Gospodinu Isusu Kristu. Sami se ne možemo nekažnjeno suprotstaviti »tajni Zloga«. Samo Krist može nadvladati moći zla. Samo u njemu i po njemu možemo izdržati bitke svoje samoće.
Vrlo lijepo svjedočanstvo o tome daje nam opat Ilija: »Neki je starac boravio jednom u hramu kad mu iznenada pridoše demoni i rekoše: 'Odlazi odavde, s ovog našeg mjesta!' Starac odvrati: 'Niste vi gospodari nijednog mjesta!' Tada demoni počeše razbacivati palmine grančice, ali starac osta tu skupljajući ih. Demon ga zgrabi za ruku i povuče van. Kad je starac bio na vratima, uhvati se čvrsto rukom za dovratak i poviče: 'Isuse, dođi mi u pomoć!' Demon smjesta pobježe. Starca obliju suze. A Gospodin mu reče: 'Zašto plačeš? 'Starac odgovori: 'Zato
što se oni usuđuju i silom poslužiti da izvedu što su naumili'. A Isus mu rastumači: 'Ti si bio nemaran! Čim si me, naime, potražio, našao si me'
«
Ovaj nam događaj potvrđuje da se pravi duhovni boj može voditi i dobiti samo u istinskom susretu s Isusom Kristom, koji se ne događa prije, poslije ili izvan bitke s našim lažnim ja i njegovim demonima. Ne. Gospodin dolazi k nama upravo usred te bitke i govori nam kao i starcu u navedenoj zgodi: »Čim si me potražio, našao si me«!
U samoću ulazimo prije svega zato da se susretnemo s Gospodinom, da budemo s njim i samo s njim. Stoga je u samoći naša glavna zadaća: ne posvećivati preveliku pozornost bezbrojnim utvarama koje nas zaokupljaju, nego usmjeriti oči duha i srca prema njemu, svom božanskom Spasitelju. Pogled na svoje grijehe možemo podnijeti samo ako ih gledamo kroz milost; samo se u lječilištu usuđujemo pokazati svoje rane, samo ako je sva naša misao i težnja usmjerena prema Kristu, možemo se osloboditi iz te zarobljenosti svojim strahovima i pogledati u oči svojoj pravoj naravi. Ako smo svjesni da ne živimo mi, nego da Krist živi u nama, da je on naš istinski ja, tek tada polako popuštaju prisile i mi počinjemo kušati slobodu djece Božje. Sa smiješkom se tada možemo osvrnuti natrag i čak ustanoviti da više nismo ni srditi ni požudni.
Kakve to veze ima s našom svakidašnjicom? Iako nismo pozvani na samostanski život i nemamo fizičkih sposobnosti da izdržimo tvrdoću pustinje, ipak smo odgovorni za svoju vlastitu samoću. Baš zbog toga što nam naša svjetovna okolina nudi premalo duhovnih poticaja, moramo razviti svoju vlastitu inicijativu. Moramo sami sebi stvoriti svoju osobnu pustinju u koju ćemo se dnevno povlačiti, stresati u njoj sve prisile sa sebe, da bismo mogli proboraviti u blagotvornoj, svetoj prisutnosti Gospodinovoj. U takvom ozračju mi se sve više i više suobličavamo slici onoga čije Ime propovijedamo, a bez takve pustinje gubimo svoju vlastitu dušu dok drugima naviještamo Evanđelje.
Prije svega, najvažnije je odrediti vrijeme i mjesto gdje ćemo biti s Bogom, i to samo s njim. U praksi će ta vježba samoće izgledati kod svakoga drugačije i ovisit će o karakteru svakog pojedinca, o poslu koji radi i okolini u kojoj živi. Ali prava vježba nikad nije nešto neodređeno i općenito. Ona je tako konkretna i određena kao što je to i naša svakidašnjica.
Kad sam prije nekoliko godina posjetio Majku Tereziju iz Calcute i upitao je kako bih trebao živjeti svoje svećeničko zvanje, jednostavno je odgovorila: »Provedite dnevno jedan sat u klanjanju pred Gospodinom
i nemojte nikad učiniti nešto što znate da nije pravo. Tada ćete istinski živjeti
«.
Vjerojatno bi Majka Terezija oženjenom čovjeku s malom djecom savjetovala nešto drugo, treće, pak, članu neke velike zajednice. Ali kao i svi veliki Isusovi učenici, i ona je potvrdila istinu kako naviještanje vjere može biti plodonosno samo onda kada proizlazi iz neposrednog i iskrenog susreta s Gospodinom. Takvu jeku čujemo i u početnim riječima Prve Ivanove poslanice: »Što bijaše na početku, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu ...to navješćujemo.« (1 Iv 1,1)
Samoća je, dakle, mjesto čišćenja i preobrazbe, mjesto velike borbe i velikog susreta. Samoća nije tek sredstvo do nekog cilja. Ona je sama cilj, ona je mjesto gdje nas sam Krist preobražava u svoj osobni lik i oslobađa od ubilačkih prisila ovoga svijeta. Samoća je mjesto našeg spasenja. Stoga je ona zaklon kamo bismo htjeli odvesti sve koji u ovom našem mračnom svijetu traže svjetlo. Sveti Antun pustinjak proveo je dvadeset godina u potpunoj odijeljenosti. Kad je napustio to mjesto, ponio je svoju samoću sa sobom i dijelio je svima koji su mu dolazili. Oni koji su ga vidjeli opisuju ga kao odmjerenog, blagog, brižnog. Postao je sličan Kristu, tako je ižaravao ljubav Božju da mu je cijela pojava bila naviještanje vjere.

Henri J. M. Nouwen, Put srca


Post je objavljen 18.06.2011. u 22:20 sati.