Pregled posta

MOĆNA I P (-od ili -re ) CIJENJENA

Divan Tagore rekao je da je Ljubav rijetka ko repata kometa.
I da u telefonskom imeniku nema moćnika koji bi nas nazvao.

Dodajem, Ljubav je ipak jedna jako moćna, ali i precijenjena stvarca.
I tonu prerazličitih osjećaja mora jadna pokriti.
Doista nepravedno.
Nepravedno prema ljubavi.
Tu je i podcjenjujemo.

Isuviše lako je zamijeniti je sa onom najobičnijom strašću, s neiživljenim snovima,
povećim adrenalinom u krvi, najbezazlenijom požudom.
S naklonošću, gotovo prijateljskom simpatijom.
Može je se tako zabunom zamijeniti i sa onom groznom usamljenošću, potrebom za nježnošću i pažnjom.
To se zapravo najčešće i događa.
Kemijska neravnoteža u mozgu,
malo neiživljenih osjećaja pripadanja i..hop!....munje i gromovi...
već se nađemo ulovljeni u mrežu svojih i tuđih očekivanja.

Ljubav uglavnom ne dolazi s munjama i gromovima,
već tinja kao stari vlažni panj.

Ljubav je ponekad loš izgovor, svakako.
Za svakakva nedjela i nasilje koja s njome nemaju ama baš nikakve veze.
Opravdanje je za preljub.
I to prilično loše opravdanje.
Za psihičko i fizičko zlostavljanje.
Totalno loše.
Može li biti vječna i bezuvjetna?
Može li išta biti...osim mijene...
Nekako je postala mjera svih stvari i samo ona može našem životu dati smisao.
All you need is love, raparapara..I to ne bilo koja i bilo kakva.
Samo uzvraćena, dakako.

Prvo pitanje nekog starog znanca: i, kako ljubav?
A ne ono, kak si, di si, si pročitala koju dobru knjigu, gledala film, idemo na cugu..?
Pritom vjerojatno nije stvarno očekivao kako ću mu reći da volim točno onoliko ljudi koliko imam prstiju na jednoj ruci, i to ih volim ( ne prste...hihih) usprkos svemu,
a ne nužno zato jer su prema meni dobri, uviđavni i puni podrške, bar ne uvijek.
A od njih par, ljubim samo jedno malo Gunđalo koje ima nos sličan mojemu i slino me muči...al to je već druga priča.

I tako, ako ne ljubiš, ne voliš, bar ne uzvraćeno, biće na dvije noge, onda se zapravo i ne vidi koji smisao ima tvoje bijedno postojanje na ovom svijetu.
Teror ljubavlju, kao i ljepotom, u potpunosti obilježava vrijeme u kojem živimo.
I to me ljuti!
Tekstovi pjesama su uglavnom vezani uz neuzvraćene osjećaje i onu silnu hladnoću svemira koja nam preostaje.....
ako ne nađemo svoju soul mate.....a našli smo je već...i naći ćemo je....puno puta..
Ljubav kao i Ljepota najkrhkiji su i najrelativniji osjećaji koji postoje.
Ne, nisam ja sad tu nešto pametna.
Vidim da su se mnogi raspisali na tu temu.
Šimleša recimo, moram pročitati tek.
Danas sam tek prolistala.
Naravno da sam se i sama navukla.
Film nije film ako nema bar jednu dramu, ljubavnu da se razumijemo, u pozadini cijele priče.
Dramu, utoliko što se radi o nekoj ljubavi za koju se valja boriti, na koju treba čekati i za kojom treba isplakati bar hektolitricu suza, da bi bila istinska, moćna i vrijedna. Knjiga nije knjiga, ako ne očekujemo da će se netko tu ipak skompati...Frendicu pitaš ima li što novoga, ne misleći pritom da li je možda prestala pušiti ili skinula koju kilicu, nego javlja li joj se taj i taj. Pa ako joj se ne javlja, ako je sama, ako nikog ne voli i ne ljubi, kako je onda još pobogu živa?!!

Ako vas je ikada boljelo, to nije bila ljubav. Boljela su vas vaša očekivanja.
A ona su često ili prevelika ili premala.
Ako smo pak bili sretnici i ako je bila doista ljubav,
osjećaj je ostao gotovo isti i nimalo ne boli.
Čak ni ne peče.
Nešto smo naučili o sebi,
nešto smo poklonili drugome,
i osjećamo samo živu i istinsku zahvalnost.
Jer ostali smo ljubavni.
I to neovisno o ishodu.

Ljubav je krhka stvarca. I rijetka ko repata kometa. A kad i nema moćnika u telefonskom imeniku koji bi nas nazvao, uvijek se možemo vratiti onoj jedinoj, iskrenoj, utemeljenoj i bezuvjetnoj ljubavi.
Romansi koju imamo za cijeli život.
Ljubavi prema samima sebi.
Ili ako nam je to preapstraktno, onda prema ljubavi općenito.:)
Od te i takve ljubavi ne smijemo nikada ni otići....nego je njegovati baš poput cvjetnjaka.

Volim čuti francuski.
Okus čokolade u ustima dok izgovaram neke riječi.
Sanjam jedan mali francuski trg cvijeća...i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to me ovih dana čini sretnom....
Volim talijanske kancone.
Živim energiju koja počinje teći mojim venama.
Volim pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Volim stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Volim roniti. Gledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožavam čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike na drugom kontinentu.
Volim moj ženski krizni stožer.
Volim svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubim moje ruže. I uzvraćaju mi upravo.
Volim kad mi se nasmiješi beba u autobusu.
Volim se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježim se kad vidim patke.

I ostanite tu. Tako. Na svojoj strani.

Ponašajte se prema sebi onako, kako bi se prema vama trebao ponašati vaš voljeni partner.

Kako ljubav?
Nikad bolje!



I ravno dvjesto puta sam vas dosad mučila....hihihihi....:)

Žifeli!!!!!:))))