Pregled posta

DAN 3, 15.05.2011. - Za sve su krivi jebeni augustinci... (Bellapais, Catalkoy i Girne, turski Cipar)

Kako se čovjek iznenadi u četiri ujutro kada ti u muslimanskom svijetu umjesto budilice san naglo prekinu pozivi mujezina na molitvu s nekog od minareta. Moj hostel je nekoliko metara udaljen od gradske džamije. Iako sam istu jučer snimio, istog sam trena nekako na nju i zaboravio. I zamislite moj šok kada je prodoran glas u četiri ujutro počeo čitati retke iz Kurana kao da se mujezin kojem taj glas pripada tog trenutka nalazio u mojoj spavaonici. Pet minuta kasnije sve je bilo gotovo i mir je u Girneu ponovno zavladao, ali teško mi je bilo opet zaspati kao da se ništa nije dogodilo. Večeras će novi čepići za uši očito imati svoju premijeru.
U novijem dijelu grada sjedim na terasi turskog fast fooda. Preda mnom plavetnilo mora, uz mene betonska grdosija od hotela i casino. Nedjelja je ujutro i turske obitelji polako izlaze iz svojih kuća na nedjeljni doručak, a Simit Dunyasi je očito veoma "in" mjesto u Girneu. Veliki stolovi s već postavljenim tanjurima sa svakojakom hranom očekuju turske obitelji. Unatoč svom modernom interijeru i etikete fast fooda, Simit Dunyasi je zaista veoma ugodno mjesto za nedjeljni doručak. Da se razumijemo, nema ovdje hamburgera, cheeseburgera, pomfita i ostalog fastfoodovskog sranja, već isključivo lokalna fast food kuhinja poput raznih vrsta pereca i peciva uz koje idu dobri svježi sirevi, masline, svježe paprike i drugo razno povrće. Neizostavna je baklava i ostale slatke delicije turske kuhinje, sve odreda poprilično kalorično, ali sigurno te neće ostaviti gladnog. I tako su se svježi sir, masline, dva peciva i nekoliko baklava našli i na mojem tanjuru.
Sunce već prije podneva pristojno prži. Nebo je plavo, bez ijednog oblačka koji bi mogao barem nakratko sakriti to prokleto sunce dok se penjem uzbrdo prema Bellapaisu. Bellapais je selo smješteno na obroncima Kirenskog masiva iznad Girnea u kojem su tijekom 13. i 14. stoljeća Augustinci, pobjegli pred Arapima iz Jeruzalema, izgradili svoj gotički samostan. Lonely Planet spominje da od Girnea do Bellapaisa ima četiri kilometara, ali dok sunce peče, a ja se luđak penjem u planine, proklinjem i Lonely Planet i sebe što sam opet odlučio pješačiti iako mi to baš i nije neka omiljena zanimacija, ali uvijek se nekako navučem na to na svojim putovanjima. U glavi mi je još uvijek lanjsko iskustvo kada sam se u lipnju ja kreten išao penjati u južnoj Italiji do Ostunija i skoro otegnuo papke. Uspon do Bellapaisa nije nimalo lagan. Sunce samo otežava stvar. Boca vode je ubrzo prazna. A hlada nema. Tek asfaltirana cesta koja ide negdje uzbrdo, a sam ne znaš ni gdje joj je kraj i koliko uopće još ima do tog prokletog sela. Ona četiri kilometara navedena su samo za naivne strance. Uz cestu moderne vile, svaka druga s bazenom, koje su očito namijenjene bogatim zapadnjacima. Bogati Englezi prvenstveno u turskom dijelu Cipra kupuju jeftine nekretnine. Ili su bar kupovali. Jer kasnije saznajem od lokalaca da su mnoge od tih vila danas prazne budući da su Englezi usred globalne ekonomske krize zatvorili svoj novčanik. I zaista, većina tih velebnih i skupocjenih vila, jer su sigurno skupe s obzirom koliko su velike, imaju zakračunate prozore i vrata, bazene bez vode, a u dvorištima nema automobila.
Sat vremena nakon polaska iz Girnea napokon mi se ukazuje Bellapais i nekadašnji samostan koji dominira vizurom mjesta. Mimoilazim se s nekoliko starijih stranaca koji su vjerovatno taxijem došli do sela (jer druge opcije nema) i sada se pješke spuštaju dolje. Naravno, tako je lakše. Tako može svatko. Nakon tog prvog pogleda, treba mi još petnaestak minuta do sela. Glavna je ulica slikovita (ako izbrišemo horde turista), omeđena niskim kamenim kućicama, najčešće krem boje i prozora s drvenim škurama. Ali to je to. Izvan te glavne ulice, sporedne su potpuno neugledne uličice. I da nije tu gotički samostan Abbaye de la Paix ili, lokalno skraćeno Bellapais, bio bih veoma razočaran. No, upravo taj samostan spašava stvar. Smješten na litici, visoko iznad Girnea i Sredozemnog mora, na obroncima Kirenskog masiva, samostan je impozantna građevina, koja zaista dominira krajolikom, čak i u ruševinama. Odavdje se pruža prekrasan pogled prema moru i Girneu, a do njih prostor ispunjen onim vilama i bazenima koji iz visine još lakše upadaju u oči.
Samostan se počeo graditi 1198. godine, ali je većina izgrađena tijekom 13. i 14. stoljeća. S dolaskom Turaka, Augustinci su istjerani i samostan je dan na korištenje Grčkoj pravoslavnoj crkvi. Za razliku do gotičkih crkvi u Nikoziji koje su i dan danas u upotrebi kao džamije, Bellapais samostan je danas u ruševinama. Međutim, to ne umanjuje njegovu ljepotu i ubraja se među jedne od najboljih primjera gotike na Bliskom istoku. Uživam u miru klaustra, omeđenog s 18 gotičkih lukova, što je pomalo neobično ako se uzmu u obzir horde turista izvan samostana i neprestano izmjenjivanje buseva, kombija i taxija s kojima ti dolaze, a staje točno pred ulazom u samostan. U sklopu samostana je i restoran za naivčine koji će jedno jelo platiti nekoliko desetaka eura. Nakon razgleda sjedam u jedan od kafića i za pet eura pijem vjerovatno najskuplju limunadu na Cipru. Ubrzo se ponovno nalazim na onoj cesti s početka "belapajške" priče, ali ovaj put ide se nizbrdo. Na moje olakšanje.
Dolmus kojeg hvatam na pola puta prema Girneu pušta me na ulazu u Catalkoy, selo koje se nalazi sedam kilometara istočno od Girnea. Ovdje prema Lonely Planetu počinju plaže. U obližnjem supermarketu opskrbljujem se gvatemalskim bananama. Dečko koji ondje radi na korektnom engleskom objašnjava mi kako doći do najbliže plaže:
"Vrati se nazad ovom cestom u smjeru Girnea. Nakon stotinjak metara vidjet ćeš veliku Coca Cola reklamu. Tu skrećeš lijevo i hodaš ravno oko kilometar."
Zahvaljujem mu i krećem u potragu za Coca Cola reklamom. Globalizam je očito uvelike osvojio i Tursku Republiku Sjeverni Cipar! Kilometar nakon Coca Cole dolazim do obale. Zapravo prije same obale treba proći kroz otvor u željeznoj ogradi uz koju je osmatračnica, na kojoj se vijori na laganom povjetarcu sjevernociparska bijelo crvena zastava s crvenim polumjesecom i zvijezdom (po uzoru na onu tursku). Isprva se nećkam da li da prođem kroz ogradu s obzirom na tu osmatračnicu. Neće li me i ovdje možda smatrati tajnim agentom, špijunom velike i važne Republike Hrvatske? No, osmatračnica je čini se napuštena i u groznom je stanju. A i nekoliko lokalaca s druge strane ograde mirno se bavi ribičijom. Odlučujem riskirati. Jedva čekam da iz svog ruksaka izvučem ručnik i ispružim se na ciparskom pijesku, odmorim oči, siguran da sam daleko od mujezinskog šoka. No, uslijedio je hladan tuš. Pjeskovite plaže nema na vidiku. Obala je stjenovita. Sa svih strana vire oštre stijene i nema ni milimetra mjesta gdje mi se mogao staviti ručnik. Razočaran izlazim kroz onaj otvor u ogradi. Ribiči ostaju iza mene. Očito je ovaj dio ciparske obale jedino dobar za ribičiju.
No tada mi se osmjehnula sreća. Krajičkom oka registriram parkirani auto rent-a-carovskih crvenih tablica. Čini se prazan. Njihov vozač ili više njih moraju da su negdje u blizini. Odlazim do tamo i nedaleko auta preda mnom se otvara malena pješčana plaža. Spuštam se. Jedna lokalna obitelj izležava se na suncu. Malo dalje isto radi par stranaca. Kako nije još uvijek službeno počela sezona kupanja, veći dio plaže je u smeću. Očito da od lani smetlari ovdje nisu bili. Tu je i zatvoreni kafić s terasom koji očito čeka sezonu i još veću navalu turista na kirenijsku rivijeru. Ni s druge strane pogled nije lijep. Stijene i nekakva derutna zdanja, u daljini i nešto što liči na nekakvu tvornicu. No, more je prozirno čisto, a ja ipak pronalazim čisti dio plaže, stavljam ručnik i odlučujem uz dobru knjigu provesti koji sat u odmoru.
Navečer natrag u Girneu večeram u luci. Da, sa svim onim turistima. Priznajem, pokleknuo sam. Peder sam. Ali Lonely Planet, iako blati odreda sve restorane u luci zbog loše kvalitete hrane, hvali jedan jedini - Set Fish Restaurant. Sjedim na terasi s uživam u noćnom izdanju lučice u Girneu. Šetalište na lukobranu je osvjetljeno, kao i dvorac. Ljudi. Jedni večeraju, drugi uživaju u večernjoj šetnji. Glazba dopire iz nekih lokala.
Zbog mase Engleza u Girneu, većina restorana, kafića, trgovina, hotela i casina ima engleska imena. Ali unatoč tome, kuhinja u Set Fishu je ciparskoturska. I zaista za polizati prste. File ribe pečen s rajčicama, lukom i sirom u glinenoj posudi u pećnici je prava delicija. Žao mi je što sutra već moram napustiti Girne i što nema vremena za još jednu večeru. Jer ova je hrana čisto savršenstvo. Osim ribe, haloumi mi je također na tanjuru. Riječ je o lokalnom siru, zaštićenom u Europskoj Uniji kao autohtonom ciparskom proizvodu, koji se može jesti i sirov, ali najbolje je pečen i ciparski Grci i ciparski Turci jednostavno ne mogu bez nje. Trpaju ga u sebe za doručak, za ručak, za večeru, ali i između ta tri obroka, uvijek kada im se pruža šansa. Aromatičan ovčji okus i miris haloumija nije po svačijem ukusu, ali meni je odličan. Jebiga, gledam sad prethodni dan i vidim da sam i jučer završio dan esejem o turskoj kuhinji. Obećajem, sutra ću biti bolji i bacam se na post...