Možda zvuči čudno, možda zvuči malo blesavo, ali mene je zaista oraspoložila vijest o završetku pretpristupnih pregovora sa EU. Mogu reči da sam i osobno ugradio poneku ciglu u tu građevinu hrvatskih pregovora sa EU. Moj doprinos nije bio osobito velik i značajan, ali je ipak bio zapamćen i cijenjen.
A ušao sam u te poslove sa EU kako iz uvjerenja tako i iz osobne ambicije. Istina je da će političari svojatati uspješno zavranje svih poglavlja pregovora, ali one prave zasluge i čestitke zapravo zaslužujemo mi šljakeri koji smo prije sad već dosta godina krenuli u cijeli taj posao s pregovorima. Nismo znali skoro ništa, ali smo imali volje učiti, gonila nas je ambicija. Bio je to naporan, istina nepretežak, ali ipak zahtjevan rad koji je tražio da uneseš dio sebe. Kad si na državnoj plaći u sustavu koji ne funkcionira onda je teško naći motivaciju, ali se motivacije ipak našlo. Radiš nešto prvi put, pionir si na nekom području, susrečeš se sa novim sustavima i novim idejama, imaš osjećaj da sudjeluješ u stvaranju neke nove povijesti. Tako nije teško pronaći motivaciju. Svi ti bezbrojni prekovremeni sati, sve te silne tablice bezbroj puta prevrćene, svi ti draftovi i mišljenja, mailovi koji masovno kolaju, hrpe dokumenata, sve je to bio dio te priče. Meni je posebno bilateralni screening u davna vremena početka pregovora u svibnju 2006. ostao odlično i jedinstveno iskustvo. Do tada stručni suradnik sa vrlo bijednom plaćom, ali toga jutra ti predstavljaš Hrvatsku pred moćnom Europskom komisijom, i držiš prezentaciju nasuprot svoga peera iz EK i cijele njihove delegacije. Kakav trip.
Mnogo nas je s više ili manje uspjeha stvaralo svoje profesionalne karijere u državnoj administraciji kroz europske integracije, zato mi se čini da su ti pregovori bili na neki način "naša stvar". Jer, štogod političari i dužnosnici tvrdili, mi smo odradili sve te tehničke stvari, pročitali i napisali sve te silne dokumente, uložili svoje stručno znanje. Mi smo odradili onaj neglamurozni i šljakerski dio posla. Zato sve nas koji smo marljivo radili u radnim skupinama, i sve one nesretnike koji nisu bili u radnim skupinama ali su morali raditi na istim stvarima, smatram pravim herojima pregovora. Napravili smo posao, on je sada i formalno dovršen, i makar nam to nije donijelo neku posebnu materijalnu dobit, možemo biti ponosni s onime što smo napravili. Zato ovaj kraj pregovora osjećam i kao neku vlastitu pobjedu.
A zašto ovaj bonjovievski naslov. U davna vremena još kasne 2005. kad se cijeli pregovarački proces tek zahuktavao i pripremao se screening hrvatskog zakonodavstva, Delegacija Europske komisije u Zagrebu održala je seminar u kojem se ekipu iz državne službe upoznalo sa sadržajem i tijekom pregovora sa EU. Nakon ponešto nezanimljivih birkorata iz Komisije nastupio je ugledni mađarski diplomat Peter Györkös, koji je bio zamjenik glavnog mađarskog pregovarača tijekom pristupa EU. Nakon dosadnih birokrata Györkös je održao nadahnut govor u kojem nam je uz dozu istočnoeuropskog cinizma koji je logična posljedica života u nedemokratskim režimima, jasno rekao što nas čeka i što moramo raditi. Prvenstveno urediti svoju zemlju iznutra prije nego se bacimo u europski žrvanj. Jesmo li ga poslušali, to je pitanje.... Strastveno i nadahnuto predavanje završio je s uzdignutom pesnicom i uz pozdrav "Keep the faith", što je izazvalo buran pljesak u auditoriju. Baš su me nekako činjenica da je Bon Jovi ovaj tjedan bio u Zagrebu (čiju glazbu, usput rečeno, ne podnosim) i jučerašnja objava završetka pregovora podsjetili na taj davni seminar i nadahnuti Györkosöv govor. Imali smo vjere da će i taj posao jednom doći svom kraju, i došao je.
Post je objavljen 11.06.2011. u 01:09 sati.