Ona je jedna od onih žena koje su mi uljepšale život svojim postojanjem iako mi nikad nije bila ništa više nego prijatelj. Kad razmišljam o njoj pitam se koliko anđela plače kad nije sretna , koliko se anđela smije kad i njoj osmijeh ukrasi lice. Zahvalan sam joj do groba jer se svako jutro budim sretan pored nečega što je ona stvorila što je prvobitno bilo i još je njeno iako je sada svojim cijelim bičem moje. Znam da joj nisam drag ali…. ne zamjeram,svaki dan nosi svoje razloge,svaki sat nosi svoja iznenađenja. Svjestan da ne dijelimo zajedničke uspomene ipak zahvaljujem Bogu što postoji. Sjećam se kad sam je prvi puta vidio koliko je skrivala pogled iza velikih sunčanih naočala u neudobnoj stolici na terasi kvartovskog kafića.
Možda je i ona vidjela ne tako daleku budućnost u kojoj će se desiti nešto što će nas povezati i sto narednih godina činiti istom obitelji. Trenutno nesigurna u sebe bori se životom i njegovim zamkama i preprekama.Ona možda ne vjeruje u sebe ali ja znam da će uspjeti , da će na kraju i ona biti voljena od nekoga ko će znati cijeniti njezina djela ,nekog ko će živjeti samo da bi vidio njen osmijeh , nekog ko će biti tu kad svih nas ostalih možda ne bude.
Ako se i naljuti kad pročita ovo , nema veze …ona će uvijek biti moja punica ona će uvijek biti neko ko mi je poklonio ljubav i sreću a da nije napravio ništa već je samo rodila moju ženu.
Hvala ti Jasna.
Post je objavljen 10.06.2011. u 23:03 sati.