Možda je život samo iskra u mraku, upaljena šibica u koju svaki čas dašak vjetra ugasi zauvijek. Razmišljam ponekad koliko me ima i koliko me neće biti kad nestanem ,kad moj plamen ugasi netko ili nešto ili se jednostavno ugasim sam zasićen svime ,izgubljen u svemu.
Onog trena kad sam shvatio da umirem moj život je postao nesnosan. Budim se jutrima obliven kapima znoja,drhtavim glasom dozivam sebe bojeći se hoću li se čuti. I dok nemirnim očima pregledavam prostor oko sebe pokušavajući razaznati jesam li došao u raj ili pakao sjetim se tvoje slike ,sjetim se tebe…. Postavši svjestan da još uvijek postojim počinjem te tražiti sretan da ču te još jednom vidjeti ,još jednom dodirnuti ti usne usnama svojim još jednom ti šapnuti koliko te volim ,još jednom ti reći koliko se umrijeti bojim. Vrijeme nemilosrdno prolazi i dan mog nestanka polako miriše u zraku. Izobličeni likovi moje podsvijesti počinju činiti svoje ,počinju se buditi. Čudim se i pitam di je nestao borac u meni, di je nestao onaj buntovnik ,onaj ja koji prkosi oluji, vjetru i kiši. Kažu da nada umire posljednja a ja se već odavno ne nadam da ću te prestati voljeti . Svaki moj udah ,svaki moj izdah, svaki otkucaj moga srca dešava se za tebe i koliko se god trudim shvatiti zašto te ne mogu prestati voljeti i zašto te nema sada kada umirem ne želim priznati sam sebi da umirem zbog tebe,da umirem zato što te moje srce toliko voli da nema smisla da nastavi kucati kad ne kuca sa tvojim srcem u tvom tijelu. I zato te molim za još malo života , za još malo vremena kako bi mogao sakupiti još ljubavi prema tebi kako bi te mogao još više voljeti. Molim te i da budeš tu taj zadnji tren da čuješ moj zadnji uzdah , da me gledaš kako skupljam zadnje kapi snage kako bi mogao reći ono što sam cijeli život skrivao ono što sam cijeli život čuvao ono što zvuči : VOLIM TE
Post je objavljen 10.06.2011. u 23:03 sati.