Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/monasticism

Marketing

Boj s duhom oholosti


Image and video hosting by TinyPic


Tjelesna oholost očituje se u: bučnom govoru, dosadi (njezina šutnja), gromkom smijehu (njezina veselost), besmislenoj potištenosti (njezina tuga), zajedljivosti (njezino odgovaranje) i lakomislenosti (njezina riječ). Njezine riječi kao da se izgovaraju bez i najmanjeg sudjelovanja srca. Ona ne poznaje trpljenje, i ostaje strana ljubavi, smjela u nanošenju žalosti, malodušna u njihovu podnošenju, nerado poslušna ukoliko toj poslušnosti ne prethodi vlastita želja i volja, nepokorna savjetima, nesposobna za odricanje od vlastite volje i podvrgavanje drugima, uporna u svojim odlukama i neraspoložena popuštati drugima. Postavši nesposobna primati spasonosne savjete, ona više vjeruje svome mišljenju, nego prosudbama otaca.

Onaj, koji se spustio tim stubištem, onaj kojim je jednom ovladala oholost, s užasom se okreće od strogog reda. Smatra da se putem savršenosti sporo kreće zbog općenja s braćom, te da neznatno uspijeva u stjecanju trpljenja i mira zbog krivnje drugih, zbog prepreka koje mu postavljaju, dolazi mu želja za životom u samačkoj ćeliji, ili čak za osnivanjem vlastitoga samostana kako bi mnoge privukao strogom životu. I on hiti sabrati pristalice svog učenja, te od neuspjelog učenika postaje još neuspjelijim učiteljem.

Prema tome, ako hoćemo da se naše zdanje izgradi do samog vrha te da bude ugodno Bogu, pobrinimo se da mu postavimo temelj na točnom evanđeoskom učenju, a ne na svojoj volji, koja nam ugađa. Po evanđelju takav temelj ne može biti ništa drugo osim straha Božjega i mira, koji se rađaju iz krotkosti i jednostavnosti srca.

Mir se ne može steći bez odricanja od svega. Bez odricanja se nećemo moći utvrditi ni u dobroj poslušnosti, ni u ustrajnom trpljenju, ni u nepomućenoj krotkosti, ni u savršenoj ljubavi. Bez svih njih, pak, naše srce nikako ne može postati staništem Duha Svetoga. O tome Gospodin govori po proroku: Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće. (Iz 66,2)

Zbog toga Kristov bojovnik, koji ispravno vodi duhovnu bitku, i želi da ga Gospodin ovjenča vijencem, treba da se svakako pobrine oko istrebljenja i te najljuće zvijeri, koja razara sve vrline. On mora biti uvjeren kako se neće osloboditi strasti sve dok ta zvijer bude u njegovu srcu. Štoviše, i ono će malo vrlina, što ih stekne, propasti od njezina otrova.

U našoj se duši nikako ne može izgraditi zdanje vrlina ukoliko u našem srcu ne budu najprije postavljeni temelji istinskog mira. Naime, jedino mir može izdržati do vrha sagrađeno zdanje savršenosti i ljubavi. Toga radi potrebno je prvo pred svojom braćom u iskrenomu raspoloženju očitovati istinski mir, ne dopuštajući si da ih ma čime ožalostimo, ili rastužimo. To nikako nećemo biti u stanju ispuniti ukoliko u nama ne bude duboko ukorijenjeno istinsko odricanje od svega zbog ljubavi prema Kristu.

To se odricanje sastoji u potpunom lišavanju svakog stjecanja. Osim toga, potrebno je u jednostavnosti srca i bez ikakve prijetvornosti primiti jaram poslušnosti i podčinjenosti tako da - osim zapovijedi oca - u nama nipošto ne živi nikakva druga volja. To će moći ispuniti samo onaj tko je umro ovom svijetu, te tko se smatra nerazumnim i glupim, pa izvršava sve zapovijedi otaca, bez ikakvog razmišljanja i s vjerom da je sve to sveto i od Boga objavljeno.

Budemo li se održavali u takvu raspoloženju, bez ikakve sumnje steći ćemo nepomućeno stanje mira. Smatrat ćemo se najmanjima od svih i strpljivo ćemo podnositi sve što nam se događa, bilo da je riječ o klevetama, bilo o štetama. To ćemo primati kao da dolazi od naših poglavara (kao poslušnost ili kušanje).

I ne samo da ćemo to podnositi s lakoćom, nego ćemo sve smatrati neznatnim i ništavnim, postojano misleći na Gospodinova stradanja, kao i na stradanja svetaca i osjećajući ih. Tad će nam klevete izgledati utoliko lakše, ukoliko smo udaljeniji od njihovih djela i kobnih posljedica.

Oduševljenost trpljenjem, koje odatle proizlazi, bit će još silnije ukoliko budemo mislili na skoro preseljenje s ovoga svijeta i na buduće sudioništvo u blaženstvu i slavi Krista i svetaca. Takva misao pogubna je ne samo za oholost, nego i za sve druge strasti. Nakon toga valja vrlo strogo održavati takav mir i pred Bogom. To ćemo i postići ukoliko se budemo držali uvjerenja da sami od sebe, bez Božje pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa što bi pridonijelo savršenosti vrline, te ukoliko budemo iskreno vjerovali kako je i ono što smo uspjeli razumjeti, čisti dar Božji.

Ivan Kasijan, Duhovni boj s osam glavnih strasti




Post je objavljen 10.06.2011. u 21:55 sati.