Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ticerica

Marketing

Limunada i tome slično, sasvim osobno i iskreno

Kad ti život da limune, kažu, ti napravi limunadu. (Kažu još i: traži soli i tekilu, ali to nije zgodno za trudnice, pa onda nećemo…) Trenutno pokušavam napraviti svoju limunadu, a vi procijenite kako mi uspijeva.
Dakle, dobra vijest je da sam trudna. Beba je taman toliko velika koliko treba biti, taman tamo gdje treba biti, i malo srce kuca. To je dobro.
Prošli tjedan sam prokrvarila. To nije dobro.
Završila sam u bolnici na pet dana, tamo sam ležala i kljukala se progesteronskim tabletama, krvarenje je ustvari stalo isti dan (to je dobro), ali oni tamo nemaju pojma zašto sam krvarila. Što je… ne znam! Ne znam je li dobro ili ne! Prvih dana sam bila euforična što je krvarenje stalo, što je beba dobro, a sada sam opet doma i opet me peru paranoje i strahovi, i draže bi mi bilo da mi znaju reći: hematom, ili puknuta žilica, ili ovo ili ono… ali da znam što smijem, što ne smijem raditi, kako se postaviti i koliko riskiram odlaskom na wc a koliko time što sjedim i tipkam ovo (ne mogu tipkati na ležeći, leđa me kolju i bez toga, oni bolnički kreveti su dušu dali za išijas!).
Uglavnom, preživjela sam strah kao nikada u životu, tri sata mi se svijet raspadao na male komadiće i rušio kao kula od karata, a svaki odlazak na wc (kojih u tri sata bude puno ako pijete puno vode tokom dana i još vam „dječja soba“ pritišće mjehur) bio je trauma. Nakon toga sam imala priliku dobiti ukočena leđa na bolničkom krevetu, suosjećati s manje sretnim cimericama, koje su u bolnicu došle trudne, ali takve nisu izašle van, i biti ljubomorna na cimericu kojoj je to prva trudnoća i u bolnicu je došla radi krive dijagnoze – ispostavilo se da je sve u redu, a ona je toliko optimistična i pozitivna koliko može biti samo netko koga život na tom polju nije ošamario. I drago mi je zbog nje, ali mislim da ću vrištati ako mi još netko kaže da trebam biti pozitivna i ne živcirati se jer time škodim bebi. Misle li svi da ja NE ŽELIM biti pozitivna? Da ne želim biti optimistična? Ali svi ti koji su toliko pametni su: a) muški, b) nisu nikad bile u drugom stanju, c) imale su školske trudnoće i dizale ormare/kopale vrt/trčale maraton/penjale se po drveću u trudnoći.
Prošli put sam preživjela nešto što nikome ne bih poželjela. Nije sam zahvat kiretaže toliko strašan bio (iako, kada slušam druge žene kojima je isti liječnik isti zahvat s – pretpostavljamo – istom anestezijom radio, ja sam bila na pikniku… Možda imam viši prag boli – not!, ili moj organizam bolje reagira na anesteziju… ili su mi možda precijenili kilažu pa mi dali anesteziju za 60 kg? Uglavnom, nebitno, poanta je da me sam postupak koji druge žene opisuju kao iznimno bolan nije toliko strašno bolio.), koliko sve što psihički i emotivno ide s gubitkom željene bebe. To je strašna prtljaga i teško ju je nositi sa sobom u idućoj trudnoći. Prošli puta sam bila čangrizava, teško podnosila trudnoću fizički, i znala da se spontani događaju – ali takve stvari se događaju nekom drugom. Ovaj put trudnoću fizički podnosim puno bolje – prvih 6 tjedana skoro da nisam ni osjetila (valjda je tijelu zbog kratkog intervala bilo lakše prebaciti se u „trudnica-mode“ rada), tek nakon 6 tjedana su me kukovi počeli boljeti (sada ne bole jer ležim – eto, još nešto za limunadu!), a grudi tek sredinom sedmog tjedna. Mučnine znaju biti intenzivne, ali su vrlo kratkotrajne i umjesto da povratim podrigujem kao prasica. S umorom (oba puta prvi simptom trudnoće) sam se nosila tako da sam spavala točno koliko je to moj organizam tražio, ni više ni manje, i smanjila tempo. Sada više nemam od čega biti umorna. Osim psihički od ležanja i nerada. Sve skupa, osjećam se dobro. Ali sam uplašena, isprepadana, u strahu. Jer znam da se takve stvari događaju i meni.
Otkako sam se vratila iz bolnice još sam gora – strah me podići bilo što teže od šalice, odgađam pranje kose jer me strah provesti pola sata nagnuta nad kadu (ako još koji dan budem odgađala miševi će mi se izleći…), „šetnje“ su mi do kupaonice i nazad, eventualno do kuhinje uzeti si jelo na tacnu – koje onda jedem u poluležećem stavu na kauču… i ovo sada tipkam u nekoj polupruženoj jogi-pozi, s laptopom na stolici.
Evo, trudim se napraviti limunadu, stvarno se trudim, ali mi je nekako kisela i gorka u isto vrijeme. Bila sam u strahu i paranoična i prije nego li sam završila u bolnici, a sada, kada imam i razlog za to… Ne, ne mogu biti pozitivna i optimistična i zračiti i pisaće mašine. NE MOGU! Najbolje što mogu je nadati se najboljem a pripremati se na najgore.
Iskreno, mislim da mi je ovo zadnja trudnoća. Kakav god ishod imala. Neću reći stopostotno, jer do sada sam svako svoje „nikad“ pojela bez začina, priloga i salate, ali svjesno se ponovno dovesti u ovakvo stanje psihičkog rasula i još jednom proživljavati ovakve strahove… Ne vjerujem da bih bila u stanju. Mogli bi me samo s ginekologije preseliti u onu zgradu preko puta (pogađajte koja je, nije teško). Divim se ženama koje su u stanju četiri, pet ili više puta izgubiti bebu i nakon toga ponovno pokušati, ali toliki križ nisam sigurna da bih mogla nositi.
Eto, vidite, ne ide mi ni pravljenje virtualne limunade ovih dana. Sva mi je nekako više kisela i gorka nego slatka i osvježavajuća. Valjda će biti bolje. Tješe me one koje znaju kroz što prolazim da će trebati još samo dva mjeseca da me beba počne šutati i ritati, pa će onda biti lakše kada bubrezi i želudac budu svjedočili da je tu – iako, već vidim nemajku koja prstom bode stomak kako bi ju beba šutnula da se uvjeri da je sve u redu…
No, dobro, veliki ležeći pozdrav od nas dvoje, držite nam fige i šaljite dobre vibracije. Stvarno nam trebaju, oboma.


Post je objavljen 09.06.2011. u 11:03 sati.