Ne, ja ne pišem ni priče, ni balade, ni epitafe.
Čak ni drame za koje sam nekad imala jako bogomdanog talenta.
Ja čitav svoj život pišem jedno te isto pismo.
U noćima punog mjeseca prevodili su ga uglavnom neiskusni studenti
i samouki botaničari
i baš svaku njegovu nesanicu već svi znaju napamet.
izbaci uljeza... by tessa k
...
Ja čitav svoj život pišem jedno te isto ljubavno pismo.
I ponekad netko greškom zaluta u njega... i ne zna kako izaći.
I ponekad netko greškom pronađe sebe u njemu... i poželi predugo ostati.
I samo jednom je to baš ovaj odlomak ovdje
Moje riječi se uvijek lijepe za dva straha: da ću otići i da ću ostati.
I samo jednom je to baš ovaj strah ovdje: da bojazni nema, da su sva mora ista i savladiva, ali je čudesa sve manje.
Treća činjenica s kojom sam uvijek jedva izlazila na kraj je ta što treća latica nema ime; Voli... Ne voli...
Prikladnih riječi i imena je sve manje, a ja sam veći dio i tako već proćerdala.
Pa kad sam baš ovaj "jednom" krivo imenovala tu laticu
znala sam da sam razočarala svoje četiri najbolje prijateljice,
tri muške nepoznanice
i onu koja se pišem s neugodne i zastrašujuće udaljenosti žile kucavice.
Ali moj je strah bio čudesan
... i tako rječit.
Na milimetar moje kože ispisao je tri tisuće riječi.
Na koncu mi je nježno istetovirao tišinu na lijevom ramenu.