Relativizam
Šećem neki dan sa svojim malim Rainmenom...Doduše neobično je nekog, za glavu višeg, nazvati malim ali njegova se duša, i um, smrzla u tom tijelu negdje sa 3-4 godine i on je zauvijek ostao dijete. Petar Pan. A da ga nitko nije pitao. Bogami ni mene!
Evo mi Katica dobacuje kak je to za nas dobro ispalo jer život sa djetetom održava mladoliku formu tijela i uma. Takva je ona. I u sranjima nalazi dobre stvari. No dakle, šećemo...Evo, opet Katice. Viče nek pišem o onom kak smo ljetos išetali u naše selo, ona u kratkim hlaćama, majičici i šilterici (radna vrtna odjeća), i kak smo kao i uvijek išli držeći se za ruke pa je naišo neki čića iza nas na biciklu i dobacio ''još ste premladi za to!'' Jbte Katica mi se sva napuhala od ponosa i skoro ga odvukla u obližnju krčmu da ga počasti. A čića se sav pokunjio kad me vidio odsprijeda. Dobro da mi ni viknul da sam pedofil!
No da se i jopet vratim na šetnju od neki dan. Dakle nismo šetali gradom jer mali ima naviku svakog pozdravljati a čudni su i svakojaki ljudi pa jedni samo odšute (ti su najgori) drugi odzdrave pitajući se od kud nas znaju a treći bi, joooj, pričali...Ih, što vam se ja znam zapričati. No nekako mi se tog dana nije dalo pa smo šetali sirotinjskim autocestama. Znate po onim putićima iskrčenim biciklom, uz pruge, nasipe, ispod nadvožnjaka, kojim radnička i đačka klasa kreće na i sa posla. Čista priroda. Uz put Katica bere poljsko cvijeće jer nedaj bože da i od ovog nema neke koristi. Šetati besposleno, pa di to ima? A osim toga nema se para da živimo ko u filmu punih vaza ruža. Dobre su i Ivančice. U nekom trenutku ugledam kako prema nama nailaze jedan muškarac i žena. Muškarac ispred žene i onako ovlaš učini mi se baš zgodan, visok i vitak, uspravnog držanja. No moja pažnja je uvijek usmjerena na dijete a Katičina na cvijeće tak da nismo pogled na njima zadržali. Kad su nam se podosta približili, Katica je još uvjek zjakala sa strane, a kišni čovjek se od srca nasmijao. Da, to ga u posljednje vrijeme uhvati, nasmije se , a sve ti zazvuči ko slap sreće. Uvijek me taj smijeh oblije nekom radošću i ja pogledam u ljude koji su već bili tik do nas. I sad jbg, nastao problem. Moj sin se od srca smije a pred njim stoji čovjek čija polovina lica je bila tamno crvena zbog hemangioma (tumor krvnih žila). Ja baš krenula da se ispričam , da mali ništa loše nije mislio, da on ne umije biti zločest, kad li se nasmije i taj čovjek. Tuga tugu prepozna i u smijehu. Meni laknulo, počeli smo razgovarati, čovjek se spusti na nivo trogodišnjaka a ja i dalje u njegovoj pojavi ne vidjeh ništa ružno već uspravnog, zgodnog muškarca sa osmjehom na licu.
I danas mislim kako je baš sve relativno, kako su se na uskom putići van grada sudarile dvije nesreće a čuo se samo smijeh. I sad ti budi nesretan.
Eto ružo opet omanuh, nema sexa al kad bolje razmislim, znaš, taj muškarac je bio baš, pa znaš ono, jelda...ono, ima nešto a ne znaš što...i ne vidiš ružnoću...
Post je objavljen 31.05.2011. u 15:09 sati.