PRAVEDNICI IZ HAGA
U velikim ratnim i političkim sukobima imperijalnih sila tijekom 19. i 20. stoljeća Hrvati su, koliko greškama toliko i naivnostima svojih političkih elita i vođa, a u stalnoj težnji za nacionalnom državom, neprekidno svrstavani u ešalon gubitnika. Prokletstvo Versaillesa postala je njihova sudbina. Nasuprot tome Srbi, ratni gubitnici, izrasli su u spektakularne ratne profitere. Isto se dogodilo i u recentnom obrambenom ratu, što naravno pred svekoliku hrvatsku javnost postavlja sljedeće pitanje: gdje leži naš sindrom političkog gubitnika? Povijesna mudrost upućuje na zaključak kako pobjednici u ratu određuju i pišu povijest. U stanovitom smislu u ratu se radi o organskom zakonu selekcije koji omogućuje, unatoč etičkom paradoksu, stalni napredak društva. Međutim taj zakon ne vrijedi kada se radi o hrvatskom slučaju čak i u okolnostima obrambenog rata?! Naime, iako su vodili obrambeni oslobodilački rat i u njemu pobjedili, Hrvati su u percepciji tako zvane međunarodne zajednice izjednačeni sa Srbima koji su vodili osvajački rat i u njemu izgubili, i u konačnici su zajedno s njima i pod istim optužbama(zločinački poduhvat) dovedeni pred haško sudište. Jesu li dakle Hrvati, kojima nije priznat organski zakon pobjednika,vodili zabranjeni rat kojeg nisu smjeli dobiti? Retrospekt ratnih događanja upravo o tome govori. Agresija na Hrvatsku najprije nije na međunarodnom planu onemogućena – tako zvana međunarodna zajednica ostavila je slobodne ruke tako zvanoj JNA, a respektabilni svijetski vojni analitičari Hrvatskoj su davali tek nekoliko dana opstanka. Kada je četvrta armija u Europi zaustavljena od golorukih i samoorganiziranih hrvatskih obrambenih snaga srpski mentori priskočili su im u pomoć. Doveden je UNPROFOR, uveden je embargo na uvoz oružja, a na osvojenim područjima dozvoljen je srpski program etničkog čišćenja Hrvata. Razvoj događaja doveo je do stvaranja hrvatske vojske čemu su srpski mentori doskočili programom Z4 koji na sreću nije proveden. Zaboravlja se međutim danas da je hrvatsko vojno i političko rukovodstvo u samoj sredini rata prihvatilo osnivanje Haškog suda naivno vjerujući kako Hrvati, prisiljeni na obrambeni rat na tom sudu ne mogu biti biti procesuirani. Moguće je ustvrditi kako su fatalne političke greške tog vremena bile prihvačanje UNPROFOR-a i pristajanje na Haški sud. Naime u situaciji kada se raspala JNA a Srbi bili suočeni s potpunom krahom procesa regrutiranja, takve odluke bile su potpuno neproduktivne što je konačno i potvrđeno u Bljesku i Oluji. Jesu li dakle pravednici iz Haga odbacili organski zakon pobjednika? Nikako, oni su ga samo potvrdili, što naravno u Hrvatskoj još uvijek nije shvaćeno! Naime nad Hrvatskom je primjenjen versajski aksiom, što znaći da se radi o zemlji koja je prema definiciji gubitnik. Riječju, Hrvatska nije vodila rat protiv Srbije već protiv ideje Versaillesa ma koliko ta ideja bila anakrona u modernom svijetu. Upravo zbog toga mišljenja sam kako je haške suce moguće nazvati hakerima pravde. Uostalom upravo zbog toga nikada nisu optuženi oficiri JNA koji su organizirali i vodili rat, a Srbiji je dozvoljeno da zadrži oteta posručja u Bosni i Hercegovini. Zadnje bi bilo odgovarajuće hipotetičkom slučaju u kojemu bi saveznici nakon pada nacističke Njemačke dozvolili da ova sačuva Poljsku,Austriju Češku i da ratni zločinci postanu uvaženi građani. Haške su osude stoga postale teška pretnja miru u svijetu. Jer kada se otvore brojna ratišta na područjima Azije i Afrike u skoroj budućnosti neće više biti moguće kontrolirati globalnu ratnu scenu, niti će biti moguće organizirati sudište slično Hagu. Nepovjerenje koje su haške optužnice izazvale u slučaju Jugoslavije ostaje tragično upozorenje kako je unatoč proklamacijama o demokraciji svijet još uvijek smetište neprincipijelnih imperijalnih rektila.
Post je objavljen 29.05.2011. u 14:24 sati.