Često čujem djevojke, žene kako kukaju vezano za nešto. Npr. ja ne mogu biti sama, meni treba muškarac, ako prekinem s ovim, već ih imam 5 u rezervi jer kako ću ja sama, bla bla bla. Jednom davno imala sam 15,16 godina i bila grozno nesretno zaljubljena. Nije bilo šanse da ikad budemo skupa jer mu je i najružnija luđakinja, droljetina, šta god bila bolja od mene. Ali ja sam bila zaljubljena i nisam shvaćala da je zapravo on taj koji mene ne zaslužuje. I stalno sam slušala neke priče od ljudi oko mene koje su uglavnom počinjale ovako: Joj, da se on/ona meni nije tad pojavio/la u životu, ja bi možda sad bio/la mrtav/mrtva... Mislila sam i ja slično. Kad bi se bar meni netko takav pojavio i spasio me. Međutim, nitko se nije pojavio. Nikako. I još uvijek sam živa. Ne treba mi nitko da me izvuče iz bilo čega. Šta god se desilo, sama ću se izvući kad-tad. I to mogu svi, samo neki vole previše seruckat i dramatizirat. I kad to kažem, dobijem odgovor: Ali ja ne mogu bit sama. eh, draga... Kad bi ti se desilo da par mjeseci, godinu dana...koliko god ti to željela, ne dolazi nikakav tip u tvoj život, onda biš skužila da možeš sama. Ne biš se ubila. Dok ti se to ne desi, dok se god ti vraćaš bivšima samo da ne budeš sama, dokle god završavaš sa svakakvim tipovima samo da ne budeš sama, nećeš znati kako je to bit sama. I nećeš znat da sam ja u pravu. I dalje ćeš gazit samu sebe jer ti ne možeš biti sama.
Onda... Ja se jednog dana želim udati. Ali ne za bilo koga. Mora imati završen fakultet po mogućnosti, stalan posao i mora dokazati da je sposoban uzdržavati obitelj. I mora imati stan/kuću, pa nećemo valjda živjeti kod mene, kakav je to tip koji se želi udati i doći živjeti kod žene? I što bi mi roditelji rekli na to da se udam i dovedem ga doma? Naravno, mora biti hrvat i katolik.
Usrat ću se.
On mora biti sposoban uzdržavati obitelj? A što je s tobom, glupačo? Samo on se mora novčano brinuti za obitelj, ti ne? Stalan posao? U današnje vrijeme? Budi sretna ako ima ikakav posao. Mora imati stan? A otkuda mu? Jedino ako su mu roditelji imućniji ili ima neki genijalno dobar posao ili radi vani. Jer u današnje vrijeme, jako malo ljudi ispod 30 godina ima vlastiti stan ili kuću. A što ako tvoji imaju stan viška u kući? Nećete živjeti tamo zato jer bi to značilo da se on želi bogato udati? Hm... Uvijek sam protiv života s roditeljima, ali ako imaju jedan potpuno odvojeni stan u kući, zašto ne? Bolje nego biti podstanar. Opet, takve žene gaze same sebe. Jednog dana, ako se odlučim udati, briga me za njegove financije, imovinu, nacionalnost i vjeru (poželjno da nije vjernik jer mi se oko tih gluposti ne da raspravljat-neću se udat u nikakvoj vjerskoj građevini, djeca mi neće biti vjernici i točka). Mislim da sam dovoljno pametna i uporna i da ću jednog dana završit faks s kojim ću naći super posao. Ne treba mi muž da me uzdržava. Šta se mene tiče može biti i nezaposlen, naravno, ne da bude neki debil koji će živjeti na mojoj grbači i neće tražit posao dok ga ja financiram, ali kvragu, u ovoj današnjoj situaciji ima hrpa nezaposlenih. Šta to znači se da ti nezaposleni ljudi ne trebaju ženit i imat djecu dok se ne zaposle? Pa gdje bi svijet došao da je tako? I da, ne treba mi muž sa završenim fakultetom. Ne zato jer se ja želim postavljat iznad njega, to ne bi radila apsolutno nikome a kamoli nekome koga volim, nego zato jer je to skroz nebitno. Iako bi mi možda bilo draže da nema fakultet, čisto iz razloga da ne postoji mogućnost da se on ikad pokuša postaviti iznad mene. Ali opet kažem, njegova završena škola mi ne znači apsolutno ništa u životu. I da, ako se ikad udam (ili samo odem živjet s njim) dat ću mu svoj tekući račun na raspolaganje. Ne zanimaju me financije i ne želim se baviti njima. Niti želim imati SVOJ novac. Ako živite skupa i imate djecu, onda je sve šta zaradite zajedničko, koji odvojeni računi??
Ne kažem da su moja razmišljanja idealna, ali ne razumijem hrpu žena kojima nije bitna ljubav, razumijevanje, povjerenje itd nego se zamaraju jebenim novcem, vjerom i nacionalnošću? Mislim, stvarno mi je muka od toga... Ako ti treba netko da te uzdržava, e pa draga moja, onda ti slobodno mogu reći da si propali slučaj. Jer žena, a i muškarac koji se ne znaju sami izboriti za sebe, za mene su katastrofa. Naravno, postoji i slučaj da je možda žena nezaposlena ali mislim da takva ne bi imala bezbroj nemogućih zahtjeva za svog dragog. Isto tako ne razumijem žene koje odluče samo rađat, bit domaćice i skroz financijski ovisit o mužu. Ok, slažem se da možda porođajni dopust prekratko traje i da bi 3 godine s djetetom bile idealne, ali k vragu pa zašto biš morala bit doma dok ti djeca ne krenu u školu ili još bolje, dok ne odrastu? Tko uopće vidi smisao života u brizi za kuću i djecu? Zar je to zaista ono šta netko želi u životu?
Ok, sad sam se raspisala previše i skrenula svagdje. Ali ono šta želim reći, svaka žena je sposobna reći rečenicu iz naslova i pobrinut se za sebe. A ne bit neka sponzoruša s milijun zahtjeva. I da, najlakše je kukati kako je njoj teško i kako ona želi ovo ono, ali ne može.... Pa izbori se za sebe! Nemaš posao? Pa nađi ga! Ali nemoj birati, jer potrebne su i konobarice i čistačice, iako ti možda misliš da si iznad toga (i od tog previsokog mišljenja o sebi mi se povraća).
I još nešto. Znate zašto se hrpa brakova raspada u današnje vrijeme? Jer ljudi gledaju samo sebe, nisu spremni na kompromis i samo tupe svoje. I to ih dovede do propasti. Kad bi se prestali zamarati glupostima i počeli gledati ono šta je zaista bitno, mislim da bi svijet bio puno ljepse mjesto... Zar ne?
Post je objavljen 29.05.2011. u 01:37 sati.