Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gregorfehmi

Marketing

Prilozi povijesti roditeljstva - ili: Tri priče koje propituju proljetnu zbilju

PRIČA I

Sjedi u parku i pokušava uživati u proljeću.
A proljeće je u Sarajevu doista lijepo. Ulice mirišu po raznom beharu, svaki dio grada ima svoj miris, jasan i intenzivan. Tako u nekim dijelovima miriše po divljoj trešnji, u drugima po jorgovanu, a najljepše je kad nakon lake proljetne kiše zavlada miris zove.
Mjesec je maj, on sjedi na klupi u Parku svjetlosti i pokušava uživati u mekom suncu.
Mogao bi tako uživati bilo gdje pod kapom nebeskom. Mogao bi gledati u neko more, ili rijeku...Mogao bi šutjeti i razmišljati o ko zna čemu. Ali on sjedi u sred Sarajeva i pokušava ostati smiren.
Ona stoji nedaleko od njega. Gleda ga svojim krupnim zelenim očima. Gleda ga i plače. Doziva ga, viče, urla, vrišti. On se pravi da je ne primjećuje. Ne smije je pogledati, mora gledati na drugu stranu, bilo gdje, samo ne u nju. Uzima mobitel, čita stare poruke. Lista imenik. Onda opet čita iste poruke. Ona ne prestaje. Vrišti, lice joj se više ne vidi od suza, djeluje kao da će se svakog trenutka ugušiti. Doziva ga glasom koji sliči klanju životinje. On pali cigaretu, treću zaredom i dubokim udisajima pokušava ostati na klupi. Jer ako ustane, ako krene k njoj, ako samo krene... Mora ostati smiren, mora biti dosljedan, ne smije se pokolebati. U tome je bit odgoja. Dosljednost. Jebena dosljednost. I jebeno roditeljstvo.
Ima 33 godine, a ona 3. I naravno da je sretan, to je neupitno, to je aksiom... To se ne smije pitati. Sretan je, mora biti sretan, ne smije... Ona vrišti i dalje, sada stišće svoje male šake i počinje se udarati po koljenima. Stišće i svoje male mliječne zube, one koji će joj se pokvariti prije negoli počnu ispadati, jer je naučila svaki dan pojesti nekoliko slatkica, u granicama normale, toliko koliko djeca u toj dobi smiju, moramo joj dati, nesnosna je, vrišti bez prestanka, moramo joj dati, a što bismo drugo, moramo joj dati, ali u granicama normale, mala je, ne zna, ne znamo...
Onda gasi cigaretu, ustaje, ide k njoj, prilazi joj, uzima je za ruku, stišće njenu malu šaku, trza joj ruku iz ramena, ona i dalje vrišti, ne prestaje, glas je gotovo izgubila. Onda joj zalijepi takvu pljusku od koje bi joj mogli izletjeti svi ti mali mliječni zubi, oni koji su se već počeli kvariti od slatkica koje jede svaki dan, za ovo bi negdje u Americi mogao otići u zatvor, no zubi joj ipak ne izlijeću, ali prestaje vrištati, onda joj se unosi u lice, stišće svoje zube, one koji su više puta popravljani, one na kojima je više plombi no prirodne tvari, cijedi kroz njih nešto neartikulirano, nešto neljudsko, onda joj još jednom stisne šaku, i – djevojčica prestaje plakati. Bit odgoja, bit roditeljstva.
Brzim hodom izlaze iz parka. Usput nailaze na velikog žutog psa. Ona ga gleda i smije se. Pas ganutljivo gleda u njih i maše repom. Djevojčica je ponovno sretna.
Idući doma, držeći je za njenu malu šaku, on shvaća da jebeno ne bi mogao živjeti bez nje, i shvaća da bi jebeno sada bio na nekom drugom mjestu, sam i sretan, da bi sjedio na pijesku i gledao u more, ili u rijeku, da bi sjedio kraj prozora i pušio, da bi otišao i možda se nikada više ne bi vratio. Ali sretan je, to je neupitno, to je aksiom...
Prilazeći zgradi, kod Kina „Prvi maj“, sretni otac osjeća da proljeće miriše ljepše nego ikad. Tu između zgrada procvjetala je stara zova. I ljudi koji prolaze, izgledaju tako smireno, sretnije nego ikad. Proljeće je u Sarajevu doista lijepo.

PRIČA II

Često sanjam da imam dijete, maloga petogodišnja dječaka.
U autu smo, samo on i ja. Vozim ga u vrtić. On je na zadnjem sjedištu, lijep i nasmijan. Plav je i ima krupne crne oči. Sliči dječaku sa filma, jednog od filmova koje sam gledao. Svi su američki. Ja sam mladi sretni otac, no sa svojim djetetom nikad ne razgovaram. Moj sin i ja ne umijemo govoriti. On je mali, plav i ima krupne crne oči – i uopće mi ne sliči. Možda sliči svojoj majci, no to ne znam. U snu smo uvijek samo nas dvojica.
Jednom smo bili za nekim velikim stolom. Sličilo je pravoj blagdanskoj trpezi. On sjedi točno naspram mene. Oko nas su neki ljudi, ali mi s njima ne komuniciramo. Gledamo se ravno u oči i smijemo. Između nas je velika staklena boca mineralne vode. On se skriva iza nje, pa onda izviruje. Ja radim to isto. Igramo se. I smijemo se. A onda, kao na zaustavljenoj traci, više se nitko ne pomjera, sve sliči fotografiji iz obiteljskoga albuma i mene više za tim stolom nema. Trpeza je slavska, ja poznajem ljude koji sjede. I taj dječak više nije moj sin.
Probudim se sretan, jer je sve to bio samo san. No lice toga dječaka pamtim, i njegov pogled. Čekam dan kada ćemo si nešto reći.

PRIČA III

Na trećem je katu srednjoškolskoga doma. S lijeve strane hodnika skupljaju se ljudi. Neke poznaje, mnoge nikad prije nije vidio. Svi šute. Hodnikom se širi nesnosni smrad. To je ona mješavina kolektivne kuhinje, zajedničkoga wc-a i znoja. Srednjoškolski domovi uvijek mirišu po toj mješavini. No, ovdje je po srijedi nešto posve drugo. Miris je gust i nekako težak, slatkast. Hodnik je već pun ljudi i djece. Svi samo šute i gledaju ispred sebe.
I on odlučuje prići. Probivši se kroz gužvu, prilazi niskom stolu na kojem je velika najlon vreća. Na stolu nema mjesta ni za što drugo. Stol je taman toliki da na njega može stati cijelo tijelo, da ni noge ni glava ne vise. U vreći je učenik. Najlon je debeo, prizor je nejasan. Lice je mutno. Ali on to lice zna, zaboga, taj mu je momak poznat.
Okreće se prisutnima. Onda ponovo gleda u lice u vreći. On vrlo dobro zna tko je mrtvi momak, mrtvo tijelo, velika najlon vreća koja širi nesnosan smrad hodnicima internata.
Razmišljanje mu prekide zvono koje javlja da je vrijeme za ručak, svi se žurno razilaze, guraju se jedni preko drugih, prolaze kraj njega ne gledajući ga. On ostaje sam sa mrtvim učenikom. Dva tijela u dugačkom hodniku. Odjednom shvata da ne može govoriti, da iz njega izlaze neki neartikulirani glasovi, čudni i neljudski. Onda poče osjećati miris zove, koja se širila cijelim internatom.
- Sine, što trebaš? – glas je žene koja riba hodnike.
On se ne pomjera. Gleda u veliku kantu punu mutne vode koju je ova ostavila kraj njega.
- Hajde, ako ne znaš što bi, otiđi. Nemaš što ovdje tražiti, sine. – dodaje žena i nastavlja ribati.

Vjetar nanosi mirise proljeća, a on sjedi na pijesku i gleda u more. A mogao bi tako uživati bilo gdje pod kapom nebeskom. No on je baš tu, pokraj mora, sam i sjedinjen s beskrajem. Proljeće je doista lijepo.





Post je objavljen 25.05.2011. u 09:51 sati.