Čini se da onaj novi stari ja korača prema pozornici života opet.
Boli, možda previše da izdržim. rekao sam toliko puta a opet izdržao. uvijek je nešto bila moja snaga. ono vrijeme kada nitko nije...
tad se nisam držao. puzao sam kao crv kroz ovaj život. nesretan, slomljen. uništen. pomisliš kako sve ide na bolje. osjećaš da ide na bolje. da je dobro.
ali uvijek postoji neki problem, takav je moj život.
uvijek ono što najviše voliš... izgubiš.
ne, ne vjerujem u sranja o bajkama i ljubavi koja ne poznaje probleme.
ne postoje takve veze u kojima je sve sjajno i lijepo. ne ne postoje ljudi koji imaju savršene živote. ni ne želim to.
ali prokleto želim da ne gubim uvijek ono i one koje volim.
Nešto u meni ponavlja moju životnu liniju. vrlo bolnu. vrlo... tešku.
Prošlo ljeto bilo je najgore ljeto koje sam doživio. iako svaki dan izlasci, iako svaki dan okružen prijateljima bilo je tako usamljeno, bilo je tako depresivno. bilo je tako teško živjeti bez ljubavi, bez prave veze.
trčati vikendom od cure do cure po par poljubaca u prolazu. kidati dio sebe i davati drugima samo za jednu noć. jer ne znam drugačije ljubiti.
Ne želim da se ponovi još jedna godina samoće i da nestane sve vrijedno što imam i bojim se. Koliko smo zapravo slabi? I koje koristi sada od toga koliko sam. izgledam kao da mogu proći kroz svaki zid kao da bi ubio pola vojske prije nego oni mene. ali sva ta snaga tako je površna. jer u meni jedina snaga je ljubav.
Ljubav je uvijek bila moja snaga. ljubav je uvijek bila razlog zašto sam na kraju osjetio samo bol i tugu jer nisam mogao biti sam.
Alkohol je činio svoje. nitko ne voli alkoholičare pa ni oni sami sebe...
ali zar postoji bolji način? proći sva sranja u životu svjestan i nije baš neka sreća i nije baš neki uspjeh...
Možda karma ipak postoji?
Oh, moram li stvarno izgubiti sve... opet?
dosta mi je ovog života u kojemu se sve vrti oko imat sve ili ništa.
Dosta mi je ovog života u kojemu kada otvorim srce obično ostanem sam.
Dosta mi je života u kojemu svi odlaze na kraju poglavlja a knjiga se piše suzama.
Imam 22 godine, zadnje što želim je da se prošlost ponovi. onakav život toliko liči na one propale u mojoj obitelji.
Pita li se itko kako su živjeli tužni alkoholičari kojima se nekada smijemo? i koje ismijavamo?
Mislim da su to ljudi kao ja. Daješ sve, gubiš sve i sve što ti ostane uvijek je boca puna otrova... koji će barem na kratko ubiti um da ne možeš misliti...
ne mogu više
možda sam kukavica koja lako odustaje. možda samo loša osoba kojoj se loše stvari obijaju o glavu. možda samo predobra osoba koja ne vidi kada će biti povrijeđena. ma nije mi bitno iskreno koji je razlog znam da je u meni i da ga moram ubiti, uništiti. želim umrijeti, opet i opet. ne želim ovako živjeti.
mrzim život i mrzim što se moram ujutro buditi. mrzim se
Post je objavljen 23.05.2011. u 13:40 sati.