Napokon je vrijeme za let
iako letači u vrijeme ne vjeruju.,
dakle, radi se o osjećaju tek.
Da sam te prepoznao
u sjećanju vode dupinova oka
u poznatom mirisu jutra, u tragovima na koži
i u spremnosti na skok.
I onda te sada želim kao vodu sakupiti u dlanove,
pa ispustiti kroz vodopade,
da se sama tražiš.
U mojoj si glavi živo biće zemlje, baš kao i voda jaka
i niti ću te flaširati, niti brane postavljati,
ali ni naklonjen nikada moliti jer s vodom ne razgovaram.
Moja je ljubav termolabilan otrov
i treba joj samo naći mjeru..,
suhih korita i umivanja poljupcima.
I baš kao i ti, vodopadna i jezerska
i ja sam od straha i vjere,
tresu mi se jagodice na prstima i
vulkani iznad jetre,
Ti ćeš me jednom probosti tupim kutem iznenađenja
i ostaviti da čekam umiranje
dok mi ne nacrtaš novi put.
Zato ću te sada pozdraviti oprezom i ljutnjom
i posjesti se u pustinje..,
da kad jednom dođeš kao rosa
ja ipak preživim .
Post je objavljen 17.05.2011. u 22:07 sati.