Kao i svaku večer, sjedio sam u našoj birtiji. Naša, jer ovdje, već sigurno pet godina, nije ušao nitko tko nije iz kvarta. Nekada poznata i prilično posjećena „ Opatija“, poslije rata postala je mjesto koje su mladi zaobilazili, a mnogi stari gosti odselili. Ostala nas je dvadesetak starih, stalnih gostiju. Dolazili bi, ovisno o smjeni u kojoj bi radili, popodne ili kasno navečer. Ispijali svoje dnevne doze piva ili pelinkovca, koji se ovdje točio na deci, a ne kao u onim novim kafićima na pola deca. Joža je kao i svaku večer kada sam dolazio, pio svoju dozu pelinkovca. Prema broju čaša koje bi popio, znao sam koja tema slijedi. Uz prvu bi to bila politika, poslije druge bi žena došla na red. Večera je upravo završavao treću, jer me dočekala priča o zavjerama velikih i moćnih sila, nad malim i jadnim zemljama širom svijeta. Joža je imao nevjerojatnu sposobnost da iz naoko običnih novinskih članaka izvuče nekakav dokaz o zavjeri. Malo tko ga je slušao, ali ionako ovdje, malo tko je koga slušao u ovo doba noći. Jedino su Štef, Marko, Darkec i Vilim remetili tišinu i ponekad prekidali Jožinu priču vikom i smijehom kartajući belu u kutu birtije. Ponekad sam se čudio upornosti te četvorke, koja je znala po cijeli dan sjediti i kartati. Uvijek za istim stolom, istim rasporedom sjedenja i istim izlizanim kartama. Za šankom je sjedio i prevrtao stranice novina stari Mate, od milja zvan, Matek. Naslijedio je gostionicu od djeda, jer se želio osvetiti Matekovom starom, poznatom ženskaru i kockaru i ostavio gostionicu unuku. Matek je doslovno shvatio čuvanje tradicije i nije promijenio nijedan detalj u gostionici, čak ni stolnjake ni čaše. Sve je ostalo isto, kao u vrijeme njegovog djeda.
Sjedio sam i pušio, pio svoje pivo i odsutno slušao Jožu, pjesmu s radija i čekao da dođe jedanaest sati. Vrijeme kada je ona moja doma zaspala uz upaljen televizor. Nije mi se dalo natezati s njom za malo pičke, slušati strpljivo priče o susjedi Marici, i slušati komentare o neotesanom Tariku i uspoređivanje s Oliverom, tim finim gospodinom. Lakše sam otrpio Jožu i njegovu teoriju o zavjerama proizvođača pseće hrane, nego slušao njeno trabunjanje. Taman sam zapalio cigaretu, kad se otvore vrata i svi pogledi svrnu u tom smjeru. U birtiju uđe muškarac, za njim žena. Nepoznati. On obučen u sportsku jaknu, polo majicu i svijetle sportske hlače, a ona kao da je upravo izašla s modne piste. Sasvim običan par ljudi, da je ovo „Regent“ hotel ili neki poznati bar u centru, ali ovdje su sve samo ne obični. Pogledali su naokolo i po birtiji i muškarac pođe za stol u drugom kutu birtije, a žena za njim. Njene štiklice su kuckale po pločicama, zvukom koji se ovdje, vjerujem nikada nije čuo. Resko je odzvanjao tišinom koja je nastala kada su ušli. Sedam pari očiju pratilo ih je na njihovom kratkom putu do stola u kutu. Prvi je tišinu prekinuo Joža, koji se okrenuo prema svojem pelinkovcu i ispio ga do kraja, udarajući praznom čašom o šank. Matek se pokrene prema novim gostima, a karte nastave padati na stol. Ispustim dim iz pluća i potegnem iz boce, gledajući u prljavom ogledalu šanka taj neobičan par. Naručila je gusti sok, a muškarac votku. Matek je još jednom prebrisao čašu, što mu inače nije običaj, popravio ovratnik na košulji i odnio im piće. Pričao joj je nagnut na stol, a ona sjedila i gledala u njega ili u stol. Ponekad bi otpila kratki gutljaj soka, dok je slušala što joj govori. Svoju čašu nije ni dodirnuo, stajala je i dalje na sred stola, a njegova priča postajala sve brža i po izrazu lica sve ozbiljnija i napetija. Zapalio sam i drugu cigaretu, kad je on naglo ustao i krenuo prema izlazu. Kod vrata je na trenutak zastao, kao da se premišlja, i izašao van. Sjedila je i dalje za stolom, gledala ispred sebe.
- E, jebiga, još jedna propala romansa, još jedna povrijeđena žena koju čeka probdjevena noć.pomislim to i pogledam opet prema njoj.
Gledala je u prljavu zavjesu, leđima okrenuta prema nama. Joža je još pokušavao složiti rečenicu, kartaši su tiho bacali karte, a Matek se pravio da čita novine, svaki čas pogledavajući prema toj ženi. Nije mu promakao pokret njene ruke i spremno je skočio i otišao do njenog stola. Vratio se s praznom čašicom njegove votke, natočio duplu i odnio joj. Pomiješala ju s gustim sokom i popila. Zapalila cigaretu, naručila još jednu duplu i ispila ju na eks. Otpuhivala je dim ravno pred sebe, kao da otpuhuje njemu u lice, a on je sigurno već odavno ležao zagrljen u bračnom krevetu. Kao da je osjetila moje misli, okrene se i mahne prema Mateku, a ovaj spremno natoči duplu votku i odnese joj. Popije pola, povuče dim, zadrži ga u plućima i polako ispusti iz sebe. Kao da je odahnula, kao da je skinula nekakav teret sa sebe, ugasi cigaretu, brzim snažnim pokretima, ispije votku do kraja i ustane od stola. Zanjihala se kod prvog koraka, ali svejedno nastavila prema vratima. Prolazeći pored Jože, zatetura i posrne ravno na mene. Prije nego što sam ju prihvatio, zapuhne me njen miris koji se širio oko nje. Nekakav neobičan i jako neugodan miris. Nisam nešto tako nikada pomirisao. Sigurno je skup i nema ga za kupiti u marketu, pomislim pridržavajući ju.
- Oprostite. Hvala, dobro sam. Mogu sama.
Govorila je to dok se pokušavala istrgnuti iz mojeg stiska, a ja sam ju držao, bojeći se da će opet pasti i želeći što dulje imati takvu ženu blizu sebe. Lijepu, dotjeranu, ženu koja je mirisala kao ništa drugo na ovome svijetu. Malo pijana, ali nije ni čudo. Očito joj je razgovor s muškarcem teško pao na dušu i srce. Pustio sam ju i izašla je van, praćena pogledima svih unutra. Okrenuo sam se i otpio gutljaj piva, a ruka mi je mirisala njenim mirisom. Ispušim cigaretu do kraja, ispijem pivo i krenem i ja doma. Stara je sigurno već hrkala, a i mene umor polako svladavao. Mahnem Mateku, kartašima koji su neumorno bacali karte na stol i Joži kojem je glava polako padala prema šanku i izađem van. Svjež, noćni zrak, potpuno drugačiji od smrdljivog, zadimljenog zrakau birtiji me malo razbudi i udahnem punim plućima. Reski, hladni zrak mi nadraži pluća i nakašljem se glasno nekoliko puta. Polako sam išao prema zgradi, sam na ulici, ni psa da zalaje, nigdje nikoga. Pod nadstrešnicom autobusnog stajališta, sjedila je ona, žena iz birtije. Vidio sam ju izdaleka i krenuo prema njoj iako sam trebao skrenuti ranije prema svojoj zgradi. Sjedila je, lica skrivenog rukama, na klupici stajališta i plakala.
- Gospođo, do jutra vam tu nema busa, a ni taxi baš ne zalazi ovamo.
Podigne glavu, prepoznala me, muškarca koji ju je pridržao, vidio sam joj u očima. Pokušavala obrisati suze dlanom.
- Neka, čekati ću. Nije važno, ne žurim nikamo…više ne.
- Daleko stanujete?
- Daleko..ne znam, sada mi je sve daleko.
Gledao sam ju i nisam znao što odgovoriti, a nisam mogao samo otići doma. Nije me se ticao njen život, a opet kao da je. Sjeo sam malo dalje od nje, izvadio kutiju s cigaretama i ponudio ju.
- Hoćete zapaliti jednu?
Pogledala me, kutiju ispruženu u ruci, i uzela jednu. Zapalio sam joj cigaretu, povukla je i zakašljala se.
- Hvala, jake su.rekla je kada je došla do daha.
- Ja sam već navikao, dugo ih pušim, ali bit će red prestati.
- Ponekad samo zapalim..kao večeras..
Pogledao sam ju bolje, stvarno je bila lijepa žena. Lijepih crta lica, simpatična, njegovanih ruku na kojima je blještalo prstenje, obučena u haljinu koja je skrivala i otkrivala lijepo tijelo. Kada se smije, sigurno svojim osmjehom zasjeni sve oko sebe. Sada se nije smijala, lijepo oblikovane usne su bile stisnute, pogled mutan i odsutan. Sjedili smo bez riječi, pod lampom ulične rasvjete, na stajalištu i oboje nismo znali kamo sada. Gdje krenuti, kamo i kako ići. Ona jer nije znala kako, a ja jer nisam znao otići. Nisam mogao napustiti tako lijepu ženu samu, ostaviti ju samu.
- Postaje hladno. Da vas odvezem doma? Nije mi teško, a auto mi je tu na parkiralištu kod zgrade. Ili da vas odvezem samo do grada, do taksija?
- Ne, ne treba. Čekati ću bus. Imam vremena. Imam sada vremena.
- Onaj, u birtiji, to vam je bio prijatelj?
- Ne, muž. Bio mi je muž. Više nije.
- Krivo sam pomislio, mislio sam da vam je prijatelj.
- To je već gotova priča, nekoliko mjeseci, samo sam se nadala da nije. Sada znam. Gotova je. Ne živimo već mjesec dana skupa. Odselio se..k njoj. Tako to ide, uvijek se nađe neka mlađa, ljepša…bolja.
Nije mi bilo jasno, nisam mogao shvatiti da ima ljepša i bolja od nje. Pogledao sam ju još jednom, pažljivo i mislim da nisam vidio ljepšu ženu od nje.
- Da ja vas ipak odvezem doma? Evo idem ja po auto, a vi me tu čekajte. Može?
- Ne, ne treba. Mogu ja čekati. Hvala vam na svemu. Inače ne pijem, pa me nekoliko pića ošamutilo, ali sada je sve u redu. Sačekati ću bus. Nije jutro daleko.
- Sačekajte me tu.
Ustanem i krenem prema zgradi. Žurio sam, da me ne čeka dugo, pribojavao se da će otići sama. Kada sam se vratio do stajališta, ona je i dalje sjedila na klupi.
- Dođite. Idemo. Vozim vas doma.
Ustala je i ušla u auto. Vozili smo se kroz uspavani grad, šutke. Gledala je pred sebe, u svojim mislima, odsutna, tiha, bezizražajnog lica. Hladna. Stresla se, kao da sa sebe otresa nevidljivu prašinu, pogleda prema meni.
- Jel' vam hladno? Da pojačam grijanje?
- Ne, nije. Dobro mi je. Samo mi je krivo što se patite zbog mene, a sigurno vas čekaju doma.
- Ne patite me. Ionako mi se ne spava, a doma neće ni primijetiti da me nema. A nije ih ni briga. Bitno je da plaću donesem, a ostalo mogu i sami. Ionako spavaju odavno.
- Tako je to svugdje, bitno je da je njima dobro, a za druge ih briga.
Pokazala mi je kamo da vozim i uskoro smo bili u brdu iznad grada. Bilo je više zelenila, drveća, a po noći izgledalo je kao da se vozimo kroz šumu. Jedino su osvijetljeni prilazi kućama pokazivali da nije šuma, već kuće, dobro skrivene iz ograda i žbunja.
- Evo, tu. Tu stanujem.
Pokazala je na lijevu stranu ceste. Velika ograda iza koje se tek naziralo svijetlo. Okrenuo sam polukružno na praznoj cesti i parkirao pored ograde. Sjedila je, kao da joj se još nije izlazilo iz auta, kao da se boji sama otići u kuću.
- Hvala vam, puno. Neobična večer je ovo. Prvo sam otišla s njim, a ne svojim autom, a sada se s vama vraćam. Razočaram se u muškarce i proklela sam sve muško na ovome svijetu, a onda vi naiđete. Da vas nije bilo, još bih sjedila na onoj klupi i čekala bus i proklinjala sve, a najviše sebe.
- Više ne proklinjete muškarce?
- Ne sve. Samo jednoga. Dovoljno je i taj jedan.
- Ima li nekoga doma?
- Ne, sada živim sama. Djece nismo imali i drago mi je što nismo, jer bi bio loš otac, lošiji nego što je bio muž. Sada znam. Uvijek sam bila ta koja je dobro vidjela i procijenila i ljude i posao, ali on me nadmašio. Dobro se pretvarao ovih pet godina. Jako dobro.
- Mi muškarci smo takvi, znamo se pretvarati ako nam to odgovara. Volimo ugodan život i pažnju. Čim nam malo ponestane toga, potražimo ju na drugom mjestu. Takvi smo.
- Znam. Sada znam. Dok sam ja radila i trčala za poslom, on je trčao za drugom. Što mi sada vrijedi sve to? Što?
- Bit će sve u redu. Imate sebe, prijatelje, ljude koji vas poštuju i vole. Niste sami.
- Da, nisam. Vi ste tu. Jedini vi. Kažu da se prijatelji poznaju po tome što su tu kada ih trebate, a jedino vi ste tu sada. Ostali su negdje u toplim krevetima.
- Ponekad i prijatelje treba pozvati, moliti, ne čekati da oni sami dođu. Da su bili večeras tamo, sigurno bi se brinuli o vama. Ja sam samo slučajno naišao.
- Slučajnost ne postoji. To znam odavno.
Nisam znao što odgovoriti na to, jer sam se pomalo slagao s time. Izvadim cigarete iz džepa i ponudim joj.
- Ne, hvala. Jake su. Godila bi mi kava sada. Hoćete li da skuham jednu, makar da vam tako zahvalim što ste me dovezli?
- Da, kava bi i meni sada dobro došla.
Sprenio sam cigarete nazad u džep. Otvorila je vrata auta i izašla, a ja sam ju pratio. Otključala kapiju i našli smo se u slabo osvijetljenom dvorištu. Popločano, uredno, s žbunjem i cvjetnim gredicama. Kuća je bila kojih dvadesetak metara od ulaza. Velika. Prevelika. Nedavno obnovljena neka stara vila, široke stepenice ispred ulaza davale su joj još veću važnost i izgledala je kao manji dvorac. Otključala je ulazna vrata i očekivao sam ogromno predvorje, kao u filmovima, ali smo ušli u široki hodnik s troje vrata i stepenicama za kat. Odvela me u dnevnu sobu, bar meni je to tako izgledalo. Neobično namještena soba. Nikako mi se moderni namještaj nije uklapao uz zidove i izgled kuće.
- Sjedite, sad ću ja kavu skuhati i donijeti.
Sjeo sam i razgedavao po sobi. Nije bila ugodna. Hladna. Pomalo mi izgledala kao nabacana modernim sitnicama, uz klasičan namještaj. Pomalo nakaradno je stršao veliki televizor na starinjskoj komodi pored starinskog velikog kamina, kao i sam stolić ispred mojih nogu, četvrtast sa staklenom pločom. Gledao sam unaokolo i počeo smišljati kako bih ja to uredio, kada je ušla noseći kavu. Sjela je do mene i zapalila cigaretu. Zapalio sam i ja još uvijek promatrajući po sobi.
- To je on uredio. Ja nisam imala vremena, a ionako nisam puno bila tu. Više u uredu.
Mora da je bila slijepa ili zaljubljena, kada nije vidjela po ovoj sobi da tip nema pojma o uređenju i biranju namještaja. Ovako urediti ovu kuću, a imati love, mislim da može samo idiot. Ona to nije vidjela, očito. Pili smo kavu, pušili, šutili. Sjedila je do mene, osjećao sam toplinu njenog tijela, miris njenog parfema i nisam se usudio ni pomaknuti. Ustala je i otišla do kamina. Upalila ga i vratila se nazad pored mene. Plinski kamin s imitacijom drvenih cjepanica obasjavao je sobu, sjene se igrale po zidovima i uskoro je bilo ugodno u ovoj čudnoj sobi.
- Volim gledati vatru kako gori, kako se sjene igraju po zidovima, kako svjetlost titra. Odmara me.
- Da, lijepo je ovako, ugodno i mirno.
Osjetio sam prvo dodir njene kose, pa glavu na mome ramenu. Pogledao sam i vidio da su joj oči sklopljene, disala je polako, ravnomjerno. Zaspala. Prebacio sam ruku preko nje, zagrlio ju, a ona se privukla i udobno smjestila. Spavala je. Gledao sam ju ni sam ne znam koliko dugo. Utrnuo sam od mirnog sjedenja, bojeći se da ju ne probudim nisam se ni pomakao. Spavala je, mirno, tek ponekad bi joj se tijelo zgrčilo, lice namrštilo, li bi se opustila i nastavila spavati. Uzeo sam jastučić s kauča i polako podbacio pod njenu glavu i polegao ju na kauču. Promeškoljila se, zagrlila jastuk u snu i umirila. Pokrio sam ju dekom, koja je bila prebačena preko fotelje, sjeo i gledao ju kako spava. Umirila se, opustila i spavala.
Ustanem i polako izađem u hodnik, pa van. Tiho zatvorim vrata za sobom i izađem na ulicu. Sjednem u auto, zapalim cigaretu, nasmijem se sam sebi i svojoj gluposti i krenem doma. Vozio sam se polako, zamišljeno dok je jutro polako svitalo nad gradom.
Post je objavljen 17.05.2011. u 11:52 sati.