Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gregorfehmi

Marketing

Dan pobjede nad fašizmom, daidža Keno i grobne muhe (ulomak)

Taj je 09. svibnja mogao biti kao i svaki drugi dan.
Ja ovo više ne mogu podnijeti, poludjet ću! – vikala je Lamija, sjedeći za svojim stolom. Nikako se nije se mogla usredsrijediti. Stan je bio okrenut ka Trgu, a otamo je u valovima, dopirala glazba. Veče pobjede, veče proslave. Svi skupa i nitko ni sa kim. Pučanstvo je izašlo obilježiti Dan pobjede nad fašizmom – koji nikada nije pobjeđen.
Tih je dana vijest o koncertu te cijelovečernjem programu na glavnome gradskom trgu bila u svim medijima. Lamiji se činilo da se ovaj datum nikada prije nije ovako srčano obilježavao.
Maša je već bila otišla, a Fak je sjedio u kutu i tužno promatrao Lamiju, pokušavajući da ju dobije ne bi li ga ova izvela van. Povremeno bi posve tiho cvilio, ne usuđujući se da pokuša lajati, svjestan da bi ga taj čin odveo u propast.
I kaj sad ti hoćeš?! Ić van?! Daj šuti...! Ušuti već jednom! Ne idemo – i točka! – urlala je Lamija već utonula u bunilo od glazbe koja je bila nesavladiva i koja se u valovima upijala u zidove i vršila okupaciju nad cijelim njenim prostorom.
Dev, daj dođi... – počela je dozivati Hudevskog.
Kaaaj...? – čulo se iz druge sobe.
Daj dođi, dođi, molim te... – ponovila je.
Hudevski je došao. Stao je kraj nje ne rekavši niti jednu riječ. Samo ju je gledao.
Hajmo nešto radit...hajmo nekud otić...hajmo učiniti bilo što...bilo što...ja ovo više ne mogu podnijet...jebla vas vaša pobjeda! Jebo vas koncert! Jebo vas bog da vas jebo...i deveti svibanj... – izgovorila je sve to i onda počela plakati.
Hudevski ju je uzeo u naručje i prenio na dvosjed. Sjeo je kraj nje i samo šutio. Gledao ju je dok je ona tiho plakala. Onda ju je zagrlio i duboko uzdahnuo. Suosjećao je s njom. Možda je mogao i više, no bolje nije znao.
Za nekoliko trenutaka oboje su tiho plakali, Fak je stajao ispred njih i cvilio, a sat je otkucao točno: 23h.
Dan pobjede nad fašizmom posljednjih se godina počeo obilježavati sve intenzivnije. A i sam fašizam, u svojemu novom obličju, svakoga je dana jačao i bivao sve prisutnijim u svakodnevnim radnjama. No ljudima to kao da uopće nije bilo bitno. Izgledalo je kao da im je najvažnije da se organizira koncert. Glazba se širila u valovima, a pučanstvo je tonulo sve doblje u svoju ugodnost.
Sljedećeg su dana Lamija i Hudevski odlučili otputovati u Sarajevo. Lamijin je daidža živio na Višnjiku. Bila je to prekrasna kuća smještena između tri stara hrasta. Granate su je nekako bile zaobišle, pa je ostala ista kao i prije rata. Daidža Keno živio je sam. Kad bi se netko najavio da bi mu došao u posjet, on bi od svojega doma, za samo nekoliko trenutaka, napravio nešto nalik odmaralištu. Da ljudima bude lijepo i ugodno – govorio bi. I uvijek bi svojim gostima, čim bi ušli, iznio svoj plan, koji su oni mogli prihvatiti ili odbiti, a ticao se – organiziranih obilazaka ovih i onih mjesta, poznatih i posve nepoznatih.
Prije rata daidža je Keno živio s Belkisom. Ali se ona za vrijeme rata ispalila za Njemačku. Belkisa, kraljica od Sabe, sa suzama koje su sličile dijamantima, odlučila je da se nikada ne vrati u Sarajevo. Ovdje mi nije ljepše, ali mi je dobro. A tu nije ni lijepo, ni dobro. Sarajevo više ne postoji. Oprosti mi, razumi me, Belkisa – pisalo je na cjeduljici koju je dobio točno pola godine nakon završetka rata.
Te je noći daidža Keno sanjao kako ide kroz šumu. U jednom trenutku nailazi na dječaka. Ovaj sjedi na zemlji, okrenut mu je leđima i kopa svojim dječijim prstima, raskopava meku zemlju, tako žutu, kakvu Keno nikad prije toga nije vidio. Dječak je smiren i ne okreće se. U jednom trenutku iz rupe počinju izlijetati muhe, krupne i crne. Keno ih gleda i ne pomjera se. Onda se dječak okrene i kaže – grobne muhe. Vidjevši njegovo lice, Keno se probudio.
Kasnije mu je netko rekao da grobne muhe doista postoje. Ako se u točno vrijeme, nekoliko mjeseci nakon pokopa, počne razgrtati zemlja, najvjerojatnije će, jedna za drugom, početi izlijetati velike crne muhe. Vjeruje se da one žive samo nekoliko dana, tek toliko da dožive ovaj svijet, a onda brzo nestanu.
Na putu za Sarajevo, Lamiji je zazvonio mobitel. U poruci je pisalo: Sinoć mi je u sobu uletjela leptirica, znaš ona crna, ogromna. Sletjela je na sred stola i tu ostala. Nisam smjela niti priviriti u sobu, spavala sam u kuhinji. Odvratni insekt nije mi dao spavati! Grlim, Mama


Post je objavljen 16.05.2011. u 21:34 sati.