06. svibnja 2011., u 22.15, s nepunih 28 godina, zauvijek je zaspao najbolji anđeo na svijetu. Moj braco.
Kad je završio u bolnici, ja ni u jednom, ali baš ni u jednom trenutku nisam pomislila na najgore. Vjerovala sam u Boga i Njegovu pomoć, ali više od svega, vjerovala sam u svog brata, u njegovu snagu i njegovu volju za životom... Tjedan dana sam odlazila k njemu, pričala s njim, tješila mamu i tatu, širila pozitivu i optimizam... A sad se to sve poljuljalo. Više ne vjerujem u ništa od toga.
Sve ove priče koje mi ljudi pričaju, "Drži se, nemoj plakati, budi jaka zbog mame i tate", meni sad ne znače apsolutno ništa. Njega nema. I ja si to ne mogu pojmiti... On je bio moj vjetar u leđa, moj oslonac, moj izazov, moja podrška, moja vodilja, moj prijatelj, moj brat... Moja apsolutna sreća. Njega sad nema. I s njim je otišlo pola mojeg srca i pola moje duše... Otišao je onaj optimizam i pozitiva koja me pratila čitav život, kao i njega... Kroz glavu mi prolazi milijun misli dnevno, a sve su usmjerene k njemu. Znam da nijedna sreća više nikad neće biti potpuna bez njega.
Dala bih sve na ovom svijetu da mi ga netko vrati. Sve. I jednostavno ne znam kako ću ikad naučiti živjeti bez njega. Osjećam se kao da su mi ga doslovno ukrali. Bez pitanja, bez pozdrava. A bez njega sam izgubljena. Ali doslovno izgubljena. Tuga koju osjećam ne može se opisati riječima i nikome, baš nikome ne želim da ju osjeti.
Najdraži moj brate... Nikad te neću zaboraviti. Bio si i ostat ćeš moj superheroj. Volim te i voljet ću te zauvijek... Tvoja seka.
(24.06.1983. - 06.05.2011.)
Post je objavljen 12.05.2011. u 16:03 sati.