Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/magnifikat4

Marketing

PRVA SVETA PRIČEST – DAN KOJI SE PAMTI po (?)

Stvarno, čega se mi stariji sjećamo sa dana svoje Prve svete pričesti?

Image and video hosting by TinyPic

To je, gledajući OČIMA VJERE, jedan od neizmjerno važnih dana u našem životu.
Dan u kojem je Isus postao naš gost na jedan vrlo poseban način.
Ipak, znamo da većini ostaje u sjećaju nervoza roditelja, pripremanje hrane, otvaranje poklona,
... a ISUS ostane – zanemaren gost. Sigurno se radi i o propustima odgajatelja, a također i o pritisku okoline koja obiteljima nameće koješta što nema puno veze sa istinskim slavljenjem sakramenta susreta sa ŽIVIM BOGOM.

Eto, npr. neki dan čujem da drugaš već sad želi sigurno znati kojeg će mu datuma dogodine biti pričest, ali ne jer treba započeti duhovna priprema za taj sakremenat (šta mi uopće pada na pamet), nego jer roditelji trebaju već sad razmišljati o rezerviranju mjesta u restoranu (!)

E kad bi se svi roditelji već godinu dana unaprijed istinski trudili prenijeti djetetu VJERU U ŽIVOG BOGA prisutnog u tom komadu posvećenog kruha. Da, ali to nije moguće na čisto informativnoj razini. Djete treba vidjeti da RODITELJI STVARNO U ISUSA VJERUJU... voditi ga na svetu misu jer to i želi (ne jer je svećenik rekao da se mora... - a što će svećenik drugo reći nego inzistirati kršćanskoj obavezi
ako već kod vjernika nema osobne želje ni volje za misom...)
Inače – ako izostane roditeljski vjerski odgoj dijete bi moglo ostati samo na svom putu vjere i trebat će posebnu Božju milost da na tom putu u ovo današnje vrijeme i ostane.

Može vjeroučitelj u školi pričati djeci o ISUSOVOJ STVARNOJ PRISUTNOSTI U EUHARISTIJI,
nastojati tu vjeru nekako osnažiti pripovjedanjem o sv. Tarziciju, o nekim euharistijskim čudima,
... ali ako dijete doživljava sv. Misu kao pokoru jer sa svih strana vidi loš – mlak primjer: roditelji, vršnjaci pa ponekad i svećenik... Svi kao da jedva čekaju onu zadnju rečenicu na svetoj misi:
'Idite u miru!'
I čega ćemo se sjećati s ovog lijepog i važnog dana PRVE SVETE PRIČESTI – AKO NEMA VJERE – nego kraja 'pokore' – mise, na kojoj mnogi imaju nervozu i tremu od recitiranja, tog neobičnog svečanog odijela, pa ćemo se onda sjećati svečanog stola, poklona, ...
A ISUS?
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo zapitajmo se sada i mi odrasli – koliko puta smo iskreno nakon pričesti ZAHVALILI ISUSU ŠTO JE DOŠAO K NAMA?
Znate, nakon mise se žuri van, a zaboravimo da je s nama ISUS kojeg smo primili. To bi bilo kao da primimo u kuću nekog gosta a onda ga IGNORIRAMO.
Ne radimo to tako sa gostima. A ipak – Isusa ignoriramo. No Isus jest stvaran i kao što nas zna zaboljeti kad nas netko ignorira (još više nego kad nas ponizi) tako i Isusa to vrijeđa.
Image and video hosting by TinyPic
Bilo bi normalno da roditelji budu djeci PRVI PRIMJER VJERE.
No, nije nemoguće da i djeca svojim primjerom potiču roditelje na bolje življenju vjeru.
.... Nastojmo svi, koliko je do nas da oni mlađi upamte što je na PRIČESTI vrlo važno:
ISUS DOLAZI K NAMA!
Na poseban način u pričesti.
ON NAS VOLI VIŠE NEGO MI SAMI SEBE.
On je naša - HRANA ZA BESMRTNOST...
ON ŽELI BITI NAŠ STALNI SUPUTNIK NA PUTU ŽIVOTA
samo ako mi to želimo
!



Post je objavljen 09.05.2011. u 21:38 sati.