Promatrajući svijet uviđam kako su svi njegovi dijelovi povezani. Trebalo je vremena da dijelovi poprime značaj cjeline, jer jedino po njoj imaju vrijednost postojanja. Postojanje je dato odnosom među dijelovima, pa i odnosom prema cjelovitosti koju čine.
No, nije samo ta komponenta vidljive povezanosti čimbenik cjeline. Ima tu i jedan vrlo važan čimbenik svega toga. Spomenuto viđenje je proizašlo iz moje svijesti. Njome sam, uostalom, i prosuđivao i uočavao svaki detalj, pa i skupine njihove. Njome sam nalazio smisao u povezanosti dijelova.
Razmišljajući tako uočavam da je sve ovo ustvari kvaliteta moga gledanja na svijet. Ovdje mislim i na ono što sam ranije mislio i vidio, ma kakovo bilo. Tako sam gradio iskustvo. Njime sam, nadogradnjom, mijenjao svoj svijet, a u njemu su bili sudovi i mišljenja drugih, na način kako sam ih ugradio u moju viziju svijeta.
Dugo sam tako stvarao svoje viđenje svijeta, a da pri tome nisam kritički razmatrao čitav taj sustav, a sa time i osnovu moga viđenja svijeta.
Kada malo dublje prionuh tome sagledavanju, primijetio sam, sjećanjem, drugačiji pristup u vrijeme u koje još svijest moja prodrijeti može. Mislim na stanje svijesti svoje sadašnje. No, i pored toga sam svjestan njene promjenjivosti. Ustvari, kao da se jedino ona mijenja. Sve ostalo je konstantna promjena, koja je uvjetovana. Na taj način je promjena konstanta. Ona čini osjet prolaznosti i vrijeme života. Povremeno mi se čini da je i svijest podložna tome, a time i ona jest u tome. A što se onda mijenja?
Žovot! On je taj u cjelovitosti što je ono promjenjivo. To je iskorak iz cjelovitosti po svijesti svake jedinke. Tako život predstavlja promjenjivost svijesti. Zanimljivo; i sve to u cjelovitosti kojom je sve dato kao konstanta u vanvremenu. Vrijeme je karakteristika života, tj. svijesti promjenjive.
Pokušati ću to predstaviti kao pogled van vremena. To je lako shvatiti kao gledanje u prošlost. Ona je bila i sada je nepromjenjiva. To je čvrsta i nepromjenjiva struktura. Budućnost ne vidimo i mislimo kako je svašta moguće. Kada ona prođe, postati će prošlost i tako vidljiva kao čvrsta struktura. To je kao pogled van vremena.
Tome je lako dati kritiku živoga uma. Moguće je prigovoriti kako se ne zna što će biti sada za budućnost. Sadašnja svijest je u životu, a time u vremenu i ona time potvrđuje svoju životnost. Obaranje toga bio bi napad na svijest. Znači li to da ona treba evoluirati za neka viđenja van ograničenja vremenom? Odgovor neka si svatko da sam. Ja vidim nemoć svijesti za gledanje u budućnost uslijed nebrojeno djelića koji je čine. Racionalan um to ne može procesuirati. Za prošlost se služi pojednostavljivanjima.
Povezujem tako svijest sa vremenom i nalazim njenu životnost. Kako svijest u izražajnosti čini niz misli, takova bez vremena ni ne može, jer viđenje upravo tvori taj niz, a za njega je uvjet vrijeme. Tako naša uobičajena svijest djeluje i vrijeme je njen neophodan čimbenik.
Kako onda zamisliti svijest vanvremenu? Zar ona nije dana nizom misli? Misli, ma kako one brze bile. Često zbog brzine imamo osjećaj istovremenosti. Postoji li možda vrijeme van vremena kao neko drugo vrijeme? Zar time i život van života?
Ova posljednja pitanja su na nivou životne vremene svijesti. To je kao pokušaj predstavljanja Boga trećim licem; kao nekoga tko je naših životnih kvaliteta, a time i prolaznosti. Kao da je u vremenu. Vidim to kao potrebu početka razvijanja nove svijesti. Takova svijest uviđa svoju nekompetentnost. Iz toga se nazire potreba promjene i to kvalitete u osnovi djelovanja.
Sve ovo je kao djelomična slika i nije funkcionalno kao takovo. Govorio sam o vremenu, a ono nije jedino čime se predstavlja život. Čak kao takovo djeluje isprazno. Gdje smo tu mi; mi živi?
Tu smo u prostoru života. Predstavili smo ga nekim dimenzijama, a matematika nam govori o nebriojenom broju njih. No pustimo sada dimenzije. Ome su smjerovi koji su mogući u prostoru i to kvalitetni smjerovi. Znamo za: naprijed – natrag, lijevo – desno, gore – dolje, kao i razne kombinacije spomenutoga. Realnošću čovjeka odredili smo jedinice za udaljenost za mjerenje prostora. Sve to na nivou nas živih.
Vrijeme samo za sebe nije ništa. Prostor sam za sebe također nije ništa. Vrijeme i prostor zajedno sami za sebe nisu ništa.
Nedostaje sadržaj!
Zanimljivo je da ni sam sadržaj za sebe nije ništa! Naravno, kada jedino cjelina jest!
Čudno je kako mi ljudi sa ovim svijestima nemoguće dijelove smatramo mogućima. Čak baratamo njima. Naravno, u mislima svojima. Stvarnost je ipak stvarna. Ona nije u mislima. Tako mi ustvari imamo neki zamišljeni svijet koji predstavljamo dijelovima. Time smo osnažili pojmove vremena i prostora kao stvarne.
Pa ako vrijeme, prostor i sadržaj nisu stvarni, što je?
Kao da nam stvarnost nije dokučiva. Ovom sviješću i nije. Naime ovom sviješću smo stvarno živi, ali njome ne dokučujemo stvarnost kao svjesne kvalitete. Možemo tek priznati da ona je. To je krajnje na ovaj način.
Tu možemo uvesti i osjećaje kao i osjetilne spoznaje.
Osobno ne stajem pred ovim zidom. Ustrajno nastojim shvatiti sebe i svijet. Ovdje sam, a ne znam gdje ni kako. Od prvog osjeta nosi me ono nešto. Jest ono nešto, kome hvala bi rekao, a sve češće to i činim.
Na nivou namjere viđenja, a time i promjene svijesti, nastojim nadići vrijeme i prostor, a i smisao dijelova što sadržaj čine. Time težim cjelini.
U tome nailazim na jednu novu kvalitetu. Nekako bi je prikazao kao povezanost. Ta povezanost je van vremena, van prostora i preko svih dijelova. Ona je istovremena za sve, kao i istoprostorna, kao i isto materijalna. Za gledanje uobičajenom sviješću to je kao zakrivljeni prostor, kao sažimano vrijeme, kao cjelina u stalnom stanju.
Kako to vidim u praktičnom smislu?
Cijeli svemir kroz svo vrijeme vibrira. To su stalne promjene kojima je određena sva njegova sadržina. Sve te vibracije su u suzvučju. Svako novo stanje određeno je prethodnim, a time i svima. Na taj način i sva od početka do kraja. Ne postoji ni početak ni kraj. Početak i kraj su viđenja svijesti vezane uz svijest većine ljudi, da je nazovem uobičajenom ili racionalnom.
Tako je praktično moguća veza svega u svemiru. Jedino je pitanje svijesti koja bi to podastrijela ovom nivou. Čemu, ustvari? Tu se otvara pitanje svijesti. Dok je ona u službi, kao takova u svom ustroju nosi element odstupanja od cjeline. Time se otvara pitanje:'Što svijest je?' Traganje za odgovorom u smislu traganja za istinom postojanja nastoji spojiti suprotnosti. To vodi boljoj spoznaji sebe i otkrivanju zabluda.
U moru 'mogućnosti' otvaraju se putovi novi. Istina o sebi i nije promašaj. Ljudi smo i imamo svoje putove. Uobičajeno nismo ono što mislimo da jesmo, ali jest istina da tako mislimo.
Sve više nestaju zablude i otvara se 'prostor' nekih veza dostupnih osjetu i svijesti. Otvara se put mira i nestaje usiljenost, jer nestaje usiljenost koju stvaraju želje. Od uvijek i za uvijek smo dati cjelinom. Ona nije moja, ni tvoja. Ona jednostavno je. Sve je manje kočnica mojih i prevladava svijest po kojoj je osjet vezanosti svega što jest. Život je dar na taj način. Pojavljuje se radost sudjelovanja svijesti o sebi. Ona je taj dar.
Kao što je ona, za života se pojavljuju i drugi darovi. Živi smo.
Ne želim ništa više od onoga što zaslužujem, a to će mi biti darovano, ma što ja o tome mislio.
Prijatelji moji dragi, ima toga još. Eto, malo sam o tome i ovdje napisao. Možda vas zanima čije je tp dijelo? Znate što bi ja o tome rekao. To je pitanje svijesti koja radi sa dijelovima, koja sjecka. Otvorite oči za Istinu. Znam, i to je dar. Da, ne sumnjajte u smislenost svega ovoga što život čini. To bi bio destruktivan put. Jednom možda osjetite put kojim će krenuti životna radost i smisao. U tom smjeru je Istina života, a ona je cjelinom svega u radosti svih. Mir i dobro je put. Na njemu se rješavaju zablude kojih je današnji svijet pun. Volite Zenlju i Svemir, jer oni su izvor života. Volite sve žive, jer oni zajedno sa vama čine i vaš život. Otvarate tako putove Istini, dobroti i radosti.
Neka vas radost života prati … :)
Post je objavljen 07.05.2011. u 23:25 sati.