Protječe rijeka.
Osluškujem zajapureni šum kapljica
od Trga slobode do Kanižlićeve.
Prelijeva se
po licima
nezainteresiranih prolaznika.
Volim gledati kako brižljivo
ispire s njih ostatke umornoga dana
u nestajanju...
(Jednom ću bolje naučiti tu igru)
* * *
Prolaze ulice.
Promatram letargiju podvlačenja asfalta u kotače autobusa.
Ili je vjerojatnije da ipak
to samo ja
klizim niz njih -
isto kao što nikad
ne zaboravljam sići na Stanici Doma,
u inat kletvi
nevoljenog zavičaja.
Post je objavljen 07.05.2011. u 12:24 sati.