Jučer kopajući po starim uspomenama iz škole, naišla sam na jednu priču koju sam napisala za zadaćnicu koja je bila za maturu uz usmeno odgovaranje, naravno.
Prvo nisam mogla doći k sebi, dal sam zbilja to ja napisala. Onda sam krenula čitati I prisjetila se… na jednom djelu sam zaplakala, plakala je i moja mama pošto sam čitala na glas.
Da li sam onda bila pametnija nego sada ili to ide tako iz perioda u period, malo poblesaviš pa se opet opametiš… neznam…
Eto priče:
Djelić života
Tokom života prolazimo kroz razne faze I mnoge neprilike koje postoje da bi upotpunile naš život. Jedan od najvažnijih djelova života je odrastanje.
U početku odrastanja sve se svodi na roditeljsku podršku. Uz pomoć roditelja naučimo prve korake, prve riječi, učimo o vjeri, o bontonu…
Djetinjstvo spade u važan aspekt odrastanja. Ponekad o djetinjstvu ovisi čitavi tok vašeg daljnjeg života. Djetinjstvo nije svima sretno I mirno. Neka djeca ne odrastaju uz podršku roditelja, nego, ako imaju sreće uz podršku staratelja ili nekog drugog člana obitelji. Neka djeca ostaju siročad cijeli svoj život, I mogu se zapravo osloniti samo na sebe.
Kakvo god bilo djetinjstvo je dio odrastanja, a odrastanje je pak samo djelić života.
I kada savladamo sve stvari koje u životu radimo po prvi put slijedi školovanje. U vrtiću i maloj školi od teta učimo kao i od roditelja, o pristojnom ponašanju, o raznim dječjim igrama…
Nakon upoznavanja prvih prijatelja u vrtiću i maloj školi napokon slijedi “prava” škola.
Zanimljivo je sjediti u prvoj klupi I slušati učiteljicu dok roditelji strpljivo sjede u zadnjim klupama.
Početak školovanja je tako bezbrižan, sve dok ne počinjemo uočavati da nisu sva djeca jednaka. Spoznajemo da smo različiti, da nas ima I dobrih I loših, premda još ne znamo značenje tih riječi.
Nakon četiri godine bezbrižnosti I zabavljanja slijedi drugi dio Osnovne škole. Sve se čini tako novo I drugačije, iako su prije onuda prošli mnogi učenici.
Sve se više razvijamo, ulazimo u pubertet. Postajemo svjesni nekih stvari o kojima prije nismo ništa znali. Suočavamo se sa sve više problema I počinjemo shvaćati ozbiljnost problema naših roditelja. Sjećamo se “starih” vremena kada smo se bezbrižno igrali s prijateljima.
Ulazimo u drugu fazu života a da toga nismo ni svjesni. Djetinjstvo I dalje prolazi, I dalje učimo o novim stvarima I ljudima. Zatvoreni smo u nekom svoj vlastitom svijetu u koji nitko ne može ući. Vlastiti problem postaju za nas važniji od svega I njima smo potpuno zaokupljeni.
Kad bih tada samo znali što nas čeka I čime se zapravo nema smisla opterećivati. I kada prođu još četiri godine zapitamo se: “Što sad, kuda dalje?”
Odjednom svi prošli problemi nestaju I usredotočeni smo samo na jednu stvar – srednju školu. Postajemo svjesni da zapravo donosimo odluku za cijeli život, I da samo mi možemo tu odluku donjeti. Na kraju odluku donosimo, smatrajući je u tom trenu najboljim rješenjem. A “stari” prijatelji?
Zapravo ako tokom cijelog osmogodišnjeg školovanja ne stekneš prave prijatelje nije ti ni važno što se s njima moraš rastati.
Ponovo je gotova jedna faza života, I prošla je kao jedan dan.
Nakon dugog ljetnog odmora ponovno stiže prvi dan škole. Oko tebe novi ljudi čija imena znaš samo po prozivanju iz imenika. Cijelu godinu provodiš upoznavajući se sa okolinom I ljudima koji te okružuju. Uskoro počinješ biti svjestan ne samo svojih problema nego I problema ljudi oko sebe. Počinješ upoznavati životne vrijednosti I trudiš se da ih poštuješ. Ponovno se mjenjaš, psihički I fizički, postaješ osoba.
I kada misliš da nikad nećeš upoznati slatkoću pravog, iskrenog prijateljstva – varaš se. Napokon imaš nekog uz sebe ko ti je sličan I tko te razumije, nisi više sam. S vremenom se razvijaš, odrastaš, ponovno učiš o novim ljudima I stvarima.
Mjenjaju se I ljudi oko tebe, ni tvoji roditelji ni braća nisu više isti. U trenu se sve oko tebe promjenilo, a ti si u duši zapravo još onaj isti.
Kada ti je dosta problema I mašti se vraćaš u djetinjstvo. Prisjećaš se kako je nekad bilo, kopaš po starim stvarima tražeći uspomene. I kada tražiš uspomene, shvaćaš da su dragocjene.
Svi oni silni problemi koji su ranije bili tako velika stvar, sada su samo uspomene.
Kada te pritisnu problemi, samo želiš kada će svemu biti kraj.
Srednja škola je prošla, dio života je iza tebe….
Ponovno se pitaš: “Kud sad, kamo dalje?”
Zapitaš se da li je ona važna odluka koju si morao donijeti prije četiri godine bila pametna. Razbijaš glavu sa pomišlju da bi sve bilo lakše da sam postupio drugačije. Ali to su sad samo uspomene, prošlo vrijeme.
I ponovno stojiš pred odlukom koja će te pratiti ostatak tvog života. Jednog jutra se probudiš I postaneš svjestan da ulaziš u svijet odraslih. Tada u tom trenutku želiš se vratiti u djetinjstvo, u dane bezbrižnosti; ali više nema povratka.
Tu si, na kraju svojeg školovanja I pitaš se što sad.
Dolaziš do točke kada ćeš I sam za nekoliko godina postati roditelj. Možda I tvoji roditelji nisu htjeli odrasti, možda su bili baš kao I ti.
Kada jedan dan sjedneš I razmisliš o svemu tko zna što je sve pred nama. Imaš prijatelje, imaš uspomene, ali polako postaješ odrasla osoba.
Nakon svih tih školskih muka I problema, sjetiš se da je to samo jedan djelić života.
A.R. negdje davne 2001.g.
Post je objavljen 04.05.2011. u 12:48 sati.