Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka sudnji dan i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega-da je svaki čovjek uvijek u gubitku...
Citat iz knjige “Derviš I smrt” lijepo navješćuje novu priču koju želim podjeliti sa vama…
Iza mene je Korizma,veliki tjedan predamnom Uskrs ali prije toga ponovno cesta koja vodi prema zračnoj luci, onoj u Italiji.
Nikoga na putu prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane jedino ja vozim cestom što se zamračuje, sitna u prostoru, sama na svijetu,nemoćna pred tajnama zemlje I širinama neba..
Idem po svoju najbolju prijateljicu I slušam svoj radio ,odjednom pjesma probija se kroz sunčani prostor polja ispred mene do moje sjenke u meni kao da mi ide u pomoć I zaista, oslobodila me kratke I bezrazložne začaranosti. Ne treba mi takvo stanje sada.
Tren kad su sve boje žive I svi rijetki šumovi jači,vezala sam jučerašnji dan za danas, više ne primjećujem radost dana koji odlazi ni mir koju noć donosi.
Svira od Gibe “Čemu se nadaš srce moje” …
I tamo negdje kod onog stiha , zapravo nije bitno kod kojeg jer je svaka riječ na svom mjestu ja sam se upitala čemu se nada srce moje?
I opet to stanje, rijetko kad me istina tako snažno pogodila među oči...
Nisam mislila na to ko je kriv a ko prav, čak mi više nije ni važno.
Ako ljudi krenu raščišćavati svoje račune krivica se lako nađe, a pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba učiniti I onda pravda može biti sve.
I krivnja isto.
Onda sam shvatila da sam voljna potpisati kapitulaciju, jer sve što tražim je mir u srcu, a njega možemo imati samo ako se pomirimo sa voljom Božjom.
Što sam u ovoj Korizmi saznala o sebi?
Što naučila?
Ipak sam svaki dan čitala Evanđelje!
Što je bitno? Što sam spoznala, usvojila, što ću pamtiti?
Mogu vam sada tu ponoviti desetke prispodoba, nabrojati poučne citate, podijeliti sa vama Isusovu muku i prepričati vam o svojim neiscrpnim izvorima promišljanja I meditacija, ali neću to učiniti.
Jer sam vozeći se cestom koju sam toliko puta već prešla mislila samo na to koliko je zapravo Evanđelje aktualno I primjenjivo sada I ovdje I u mom životu!
Sve mi se u glavi svelo na dvije rečenice -“Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ i “Raspni ga!“
One nisu obilježile samo Isusov život, nego i kad tad život svakog živog bića!
Između te dvije krajnosti krije se sreća svakog od nas.
Trijumf I propast dolaze u paketu!
Te dvije rečenice kao I sve ono što se odigrava u Evanđelju od Cvjetnice pa nadalje do kraja Uskrsa pokazuje u potpunosti kakvi smo mi ljudi, i kakav je naš život. Prevrtljiv!
Oni koji su oduševljeno pri ulasku u Jeruzalem klicali Isusu kao kralju, kasnije su, puni bijesa i prezira, prijetili Pilatu: Mi nemamo kralja, osim cara! Raspni ga! Više nam ne odgovara. Ubij ga…
Čak ga i njegovi apostoli Petar i Juda napuštaju. Jedan zbog straha, drugi zbog razočarenja.
Na Pilatu je da odluči, sa njegove desne strane stajao je Isus, nevin, pošten, onaj koji nas je došao spasiti po cijenu svoje smrti!
Nasuprot stoji Baraba, ubojica, dno dna ljudskog roda, to je sigurna sam svima jasno već na prvi pogled.
Pilat je upitao, koga hoćete da pustim? Isusa ili Barabu?
Pitanje je aktualno I danas I ja se pitam što bih ja odgovorila?!
Pilatova sudnica je moja savjest. Svakog dana, svakog trena…
Jer I danas predamnom stoji Isus kao istina, dobrota I ispravnost.
Ali uz njega ide I Baraba, kao mana, grijeh, laž.
Kad sam god lažna, kad pokleknem, odaberem lakši odabir jer strah prevagne, sudionik sam loših i nepoštenih djela i misli ili kad popuštam sebi, govorim na sav glas:
Pilate, pusti mi Barabu! A izabrati Barabu znači – razapeti Krista u sebi.
I eto, priznala sam nisam savršena, svi smo mi takvi, sada to znam..
Tješim se, Bog broji pokušaje, a ne uspjehe a u Bibliji lijepo piše;
“ kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo,ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće”…
Post je objavljen 02.05.2011. u 15:35 sati.