Marketing
Bicikl, đavolji pomoćnik
Neki dan sam u Teslinoj srela jednu postojeću čitateljicu svog bloga, zovimo je Sabina Sabolović iz kustoske udruge WHW koja ove godine predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu, iako joj to, dakako, nije pravo ime, a i ovo ostalo sam izmislila pošto je Željka zapravo stjuardesa. Sabina (u daljnjem tekstu Sabi, iako joj to nije pravi nadimak) je prvo pohvalila moj fizički izgled (ljubi je majka!), a potom se požalila da često klikće kao galeb na moj blog a da tamo još uvijek stoji prastari post i moja fotka od koje joj se povraća. Ovim posljednjim komentarom pomalo je dovela u pitanje kompliment iz prethodne rečenice, ali stoički sam to podnijela, jer si mislim fotka nisam ja, fotka je fotka (a foka je foka!), što je bilo inspirirano jednom raspravom kad je Dobrica rekao da će si urezat kopirajt znak na čelo kako mu Aco više ne bi modificirao fotke ali sam mu ja objasnila da bi to samo značilo da Aci više neće biti dopušteno njega modificirati time da mu capne komad tijela ili drugačije aranžira udove na što je Marcell rekao da kako ja dopuštam sve i sva, da je muško žensko a žensko muško a onda odjednom fotka nije čovjek. Malo me je zbunio tim komentarom, ali nisam to pokazala, jer do sebe držeća osoba ne pokazuje da nema pojma u internetskoj raspravi nego se raspravlja do posljednje kapi piksela.
Ukratko, budući da volim podilaziti svojim čitateljima, posvetit ću ovaj post Sabi. Taj će čin ipak biti samo formalan, jer ću se u postu pozabaviti onim što mene zanima, dok Sabi za tu temu ne haje ni pišljiva boba. Ali vrijeme je da počne, jer će vjerojatno biciklom u Veneciju s obzirom na odobren budžet. Tema je, dakle, bicikli. Nedavno sam krađom, financijskim inžinjeringom i utajom poreza došla u privremeni posjed jedne knjižice koja se zove:
Kotači promjene: kako su žene vozile bicikl u slobodu (s pokojom probušenom gumom) a napisala ju je Sue Macy.
Kotači promjene imaju više slika nego teksta, što se dobro uklapa u moju novogodišnju rezoluciju da samo gledam slike, a tekst izbjegavam te da se hranim sunčevim zrakama. Knjiga se ne bavi bundevama, šparogama i dizajnom interijera, iako joj to sugerira naslov, već povezanošću bicikla i ženske emancipacije na američkom tlu.
Uglavnom, izvjesni Albert Pope je 1878. lansirao američku biciklističku industriju svojom markom bicikla Columbia, a tome je prethodilo nekoliko koraka koje ovdje neću opisati (bavite se i vi financijskim inžinjeringom!). Budući da nije bio budala, brzo je shvatio da proizvodnja bicikala mora biti popraćena proizvodnjom potrebe za biciklima, odnosno širenjem svijesti o tome koliko je bicikl neophodan svakom dvonožnom biću, ali i lobiranjem za zakone koji bi uopće omogućili vožnju biciklom parkovima i ulicama, jer je, naime, ona bila zabranjena, sve u svrhu zaštite konja. Kako je Samuel G. Hough dirljivo zavapio 1881. u sudskom procesu protiv trojice biciklista koji su kršili zakon vozeći se Central Parkom,
”Smatram da je bicikl najopasnija stvar po život i vlasnišvo koja je ikad izmišljena. I najbolji konji ga se boje!”.
Iako je Pope obilno financirao obranu trojice biciklista, izgubili su proces. To ga nije spriječilo da se pridruži Ligi američkih vozača vozila na kotačima (skraćenice L.A.W.) koja je promovirala interese biciklista i štitila njihova prava, lobirala za ukidanje zabrane vožnje biciklom po gradu, ali i organizirala biciklističke utrke, izrađivala biciklističke mape, preporučivala restorane i hotele u kojima su bicikli bili dobrodošli (ovaj dio, moram priznati, nije mi jasan – nije kao da se bicikl svako malo zaželi paradajz juhice, pa vapi da ga se pusti u restoran, ili se poželi odmoriti u hotelskoj sobi. No dobro.). Nego, da skratim, i dođem više do žena, već 1895. u Americi je bilo 126 proizvođača bicikala koji su proizveli oko pola milijuna ovih vozila.
Ipak, nisu svi bili oduševljeni ovom ljubavlju Amerikanaca prema biciklima. Charlotte Smith, pedesetpetogodišnja kći irskih imigranata, provela je desetljeće boreći se za prava zaposlenih žena, ali je sredinom 1896. pronašla novu zanimaciju. U proglasu koji je objavila njena udruga Liga za spašavanje žena, Charlotte je napisala, a ja slobodno i nesputano prevela
”Bicikliranje kod mladih žena pomoglo je rapidnom povećanju broja nesmotrenih djevojaka koje će u konačnici završiti kao crne ovce Amerike. Bicikl je đavolji pomoćnik koji moralno i psihički uništava žene.”
Charlotte Smith je, dakako, bila u pravu. Ali povijest je nije voljela. Kako će bicikl nastaviti
korumpirati poštene djevojke pročitajte u idućem nastavku ove napete pripovijesti.
Plaćeni oglas: ako netko poželi objaviti ovu knjigu na jezicima naših naroda i narodnosti, ja se neću ustezati da je cijelu prevedem, uz obilnu novčanu naknadu koja bi mi omogućila lagodan život uz puno gina.
Post je objavljen 30.04.2011. u 09:13 sati.