Koliko bih ti toga željela reći , a pričam samo gluposti, nabrajam nebitne sitnice dok se utapam u tvojim pogledima. Možeš li uopće vidjeti istinu u mojim očima, osjećaš li tu želju da te cijelog upijem za tih nekoliko prokleto prekratkih trenutaka? Pokušavam te pohraniti u sebi, lik i riječi, titraje tvog postojanja kao pogonsko gorivo za poslije, sutra, prekosutra- do novog susreta.
I kako tebi objasniti što osjećam kad ni sama sebi nisam jasna? Znaš li ti možda točnu mjeru boli koja nam treba da istražimo sve registre vlastite duše? Znam samo da te svaki put kad se sretnemo još više zavolim, unatoč tomu što mi razum vrišti kako je to uzaludno i besmisleno.Bar u okvirima mogućnosti da postaneš moj.....
Kad me neki stih ili misao navede na otključavanje zabrtvljenih ladica, pretvori u definirano ono za što mi kronično nedostaje riječi, što ne znam ni sama oblikovati i logičkom rasčlambom postaviti na određeno mjesto unutar svog svemira, ti si taj kroz kojeg to spoznajem. Ponekad kliznem niz rijeku misli privatnog svijeta nekog pisca ili pjesnika, ukalupim se bez otpora u njihovu tugu, prepoznam fragmente sebe u njihovim riječima. Onda bar na neko vrijeme prihvatim silinu čežnje za tobom kao katalizator u procesu spoznavanja nečeg višeg i dubljeg...
A opet, ova mi se objašnjenja čine suviše okrenuta ka meni samoj a da bi mogla biti istinita. Jer znam, branim se od nejasnog, tražim smisao u besmislenom, pokušavam u kutijicu sa etiketom upakirati ono što ni puno mudrijima do sada nije uspjelo-smisao ljubavi...
Post je objavljen 27.04.2011. u 19:27 sati.