Aurora. Samo san jednog provincijskog mladića? O ovome uvijek razmišljam kada hodam kroz stotine fantomskih prikaza kojima je jedini životni cilj doći na praiskonsko mjesto dokazivanja, danas poznatijeg kao posao - simbola sposobnosti, društvenog statusa i ženskih pogleda. Barem nas tako uče kroz postojeće društvo. Sada znam da nikada nisam bio dio istoga, da sam otpadnik, revolucionar i evolucionar. Tko bi nekada rekao da ću danas ramenima, rukama i nogama kroz hod odgurivati tisuće „radilica“ u gradu poznatijem kao Velika Jabuka čiji je naziv osmislio Fitzgerald prije gotovo sto godina ne sluteći da će upravo jabuka postati simbol ne samo ovog metropolisa nego i ludila za tehnologijom koje je najnaglašenije upravo u državi s pedeset zvjezdica.
Aurora. Opet ponavljam. Da nije bilo tog imena, tog znamena, sve ovo bi bilo uzaludno i neispunjeno. Ali ljubav ne pita. Nikada i nije. Danas se samo nasmijem kada čujem za slomljena srca, za peripetije duše, za stjecanje naklonosti... Jer sam sve isprobao na svojim leđima. A upravo to je univerzalni zakon! Ljubav je beskrajna, ljubav je pokretač svega, no nitko ne cijeni ljubav ako nije proživio patnju. A nitko ne cijeni patnju ako je sam nije uspio prebroditi. Nikada nisam cijenio nečiji naporan rad sve dok me majka nije samog natjerala na isti. Nikada nisam cijenio zagrljaj sve dok mi ga voljena osoba više nije mogla podariti. Nikada... Dosta! Ovako obično djeluje tuđina, unutrašnji monolog prerasta u tugu i neugodu iako bi trebao biti upravo suprotno, unutrašnja snaga i pokretačka sila. To me je naučila Aurora. Moja sjeverna zora, moja Aurora Borealis.
Budi optimist ukoliko želiš doći do spoznaje. Budi pesimist ukoliko želiš doći do autodestrukcije. Dakle, izbor je tako jednostavan, a opet tako težak. Kao i sve u prirodi. Kao čovjek ispred mene koji u trku gleda na metalnu uru i bira između utrke za stresnim radnim mjestom, tj. većom plaćom i mogućnosti smirenog, ležernog života s ostvarivanjem vlastitih želja. No, tko sam ja da tu sudim? Možda je upravo ovo njegov cilj. Moj nije, a iz iskustva znam da veliki broj ljudi ne živi po svojim željama. Ja imam tu sreću. A ne bi je toliko cijenio da je nekada zapravo uopće nisam imao.
Nekome svo vrijeme brzo prolazi. Za mene, vrijeme niti ne postoji. Jer je sve uvijek sada. Sada može zbilja biti vječno, a jako brzo prolazi ukoliko živite u prošlosti ili budućnosti. Zatočenik vremena, zatočenik svoje tužne mladosti ili zatočenik „velike“ budućnosti? Ne, hvala! Ostavljam to nekom drugom, ostavljam to onima koji su bili sretni nad mojim bolom i koji su bolovali nad mojom srećom. Ja biram sada, ja živim za trenutak...
A nekada, nekada sam bio sušta suprotnost. Zašto? Vidjet ćete! Kako sam se promijenio? Vidjet ćete! Ipak dugujem objašnjenje. A jedino što dugujem Aurori je širenje njezine ljubavi na jednoga, na tisuće, na sve... A to je danas moguće jedino putem teksta. Jer nitko nema vremena za razgovor, nitko nema vremena za sebe... Osim ponekad za knjigu. I za samoostvarenje. Koje naravno uvijek ostane samo na želji. Usudio bih se reći da je današnja civilizacija zapravo ostvarenje mazohizma. Sam protiv sebe i svog bitka zbog društvenih normi (dakle, ne društva) koje su odredili oni koji i žele takav sustav nesretnih pojedinaca i kotačića u poligonu neempatskog društva, oni kojima ostavljam nekadašnje zatočeništvo.
No, bilo bi dosta s filozofijom i zaključcima. Pogotovo iz perspektive da nekada niti sam nisam shvaćao ovo o čemu razmišljam, a samim time vjerojatno nećete ni Vi. A Vi ste razlog zašto ovo pišem. Vi ste razlog zašto otvaram dušu i zašto želim prenijeti tračak ljubavi koji je prenesen i meni. Vi, ne ja. Ako idem još dublje u pravu stvarnost, Mi smo razlog. Jer ljubav je svugdje, ljubav smo Mi. I to je moj život u suštini, prvo Ja, pa Ona, Oni, pa Vi, Mi, za kraj, Ti! Ti, Aurora, čiji mi osmijeh danas kroji dane i čija mi je sreća apsolutni broj jedan.
Prešao sam gotovo dva kilometra uspavan u svojim mislima. I ništa se nije promijenilo. I dalje semafori, ulice, taksiji, odijela, aktovke, sunčane naočale, miris uspavanosti i otuđenosti, zvuk nemira i nesklada, okus nezadovoljstva i egocentričnosti. Jednostavno, osjet „napretka“ i „tehnologije“. A nekada je bilo tako lako a tako komplicirano. Danas je tako kompliciralo a tako lako. Hm, vremena se mijenjaju, zar ne?
Post je objavljen 19.04.2011. u 19:12 sati.