Slika 1.
Vruć je ljetni dan. Maloj Doni je pet godina. Sjedi na terasi i plače… onako iz duše… plače tiho, ali mokro… haljinica na prsima joj je natopljena suzama… Ritam plača prekida samo povremeno teško jecanje….
Na terasu se stepenicama uspinje očev prijatelj i uz široki osmijeh je pozdravlja rečenicom: „Donička… opet tulaš?!“ A ona uhvativši malo zraka odgovara: „Nije ti to tulanje, to je plakanje!“ Čovjek se glasno nasmije i prokomentira: „Ma ti si živi vrag…“
Suze su se odjednom zaustavile… jer je tugu zamijenila ljutnja i osjećaj uvrijeđenosti…. Prkosno je digla glavu i odgovorila: „Eeee moj Mićo… svi smo ti mi živi vrag.“
Nije joj padalo napamet prešutjeti uvredu…. ali se snašla u odgovoru da ne uvrijedi direktno čovjeka…
Slika 2.
Prvi dan škole. Dona je prije par dana doselila u ovaj grad. Uzbuđena je. Sjedi pored dječaka koji ima sasušenu krv na nosnicama jer se prije škole potukao s bratom.
Učiteljica se zove Jagica. Dona je tiha, povučena, zbunjena…. ali prije svega znatiželjna.
1. sat upoznavanje. 2. sat pita učiteljica: „Tko zna čitati?“ Svi šute… i Dona sramežljivo
digne ruku. Čita Dona razredu štivo o jeseni i plodovima u košarici. Čita tečno i lijepo… jer naučila je čitati s četiri godine. Odjednom se prolomi glasni smijeh poruge i ismijavanja. Dona je „pogrešno“ izgovorila riječ košarica. Odrasla je na kajkavskom govornom području, a sada se prvi put susrela s podsmjehom štokavaca.
Tog popodneva je opet tužno plakala…. a otac ju je nježno tješio: „Ma taman posla da ćeš plakati jer jedina u razredu znaš čitati! Nisi ti ta koja treba plakati. Dok te oni stignu u čitanju ti ćeš štokavski govoriti čistije od njih.“
Bio je u pravu.
Slika 3.
Dona ima 26 godina… obitelj… dvoje djece… i tešku bolest iza sebe. Živi s obitelji u prelijepom kvartu pod Sljemenom…. u prekrasnom dvosobnom stanu.
Već su nekoliko dana bez tople vode jer je Plinara zbog nekoliko neplatiša isključila toplu vodu. Bosna gori u strahotama rata…. Zgrada je puna izbjeglica. Do nedavno uredna i lijepa zgrada pretvorila se u nešto neuredno, vulgarno i ružno. Ljudi se dopisuju na zidovima… a ispisane poruke su nečija interna prepucavanja i uvrede…. Netko je hračnuo na ogledalo u liftu. Sastanak kućnog savjeta. Dona drži emotivnu govoranciju o tome kako nije O.K. da svi nemaju tople vode zbog nekoliko nesavjesnih ljudi i moli ih da plate svoje dugove. Prilazi joj jedna žena, potapša je po ramenu i pokuša u je u najboljoj namjeri utješiti rečenicom: „Ženo šutiiii… ono što nemaš ne moraš ni platiti. Bar ćeš uštedjeti. Pa do jučer smo se prali u lavoru. Nije ovo nikakav problem.“ Dona je dubokim pogledom pogledala ženu i tiho razmišljala: „Jadni ljudi…. U pravu je… Što je ovo u odnosu na strahote koje su prošli?!!!. Ima li smisla nekome tko se do jučer prao u lavoru uopće više išta objašnjavati?! Nema…. jer eto…. Dona se osjetila krivom što se nikada nije prala u lavoru, što je rođena s bojlerom i očito čudnim higijenskim navikama. Dona je otišla sa sastanka. Plin, a s njim i topla voda došla je sljedećeg dana jer je direktor Plinare puno bolje razumio Donine argumente od njenih susjeda.
No ubrzo nakon toga Dona i obitelj sele na selo… Bježe od te neke nove… čudne atmosfere življenja… na koju se nikako nisu mogli naviknuti.
Slika 4.
Dona dolazi na posao nakon tjedan dana godišnjeg. Nakon tog odmora ostaje joj još 58 slobodnih dana…. jer godišnji koristi vrlo rijetko.
Na godišnji nije otišla planirano da bi se odmarala…. otišla je u ljutnji zbog neprimjerenih ponašanja… jer se osjetila poniženo i uvrijeđeno. Odmor je provela pod antibioticima…. preslagujući misli i tjerajući svakodnevno svoj bicikl kroz šumu da otrese iz sebe svu ljutnju.
Hladna, suzdržana, sva u poslu… odlučna sjediti poput školjke u svom oklopu….. očajnički želeći zaštiti sebe… ali i druge od sebe…. želi samo mir…. i ništa više.
Djelomično je upalilo….. puno posla se napravilo. No ipak pred kraj radnog vremena sjedne preko puta Done njen kolega. Inače… kad taj kolega želi reći da je neka žena ružna, zla i muškobanjasta naziva je „ženom vukom“. Pokreće teme zbog kojih je Dona otišla na godišnji. Ona nije raspoložena raspravljati… jer to je isto kao u slici 3….. s onom ženom koja se prala u lavoru. Ne možeš o toploj vodi i higijenskim navikama raspravljati s nekim tko ne kuži o čemu pričaš. Isto tako… ne možeš nekome objasniti da su neka ponašanja neprimjerena i ponižavajuća ako te on neprestano uvjerava da krivo razumiješ, pogrešno shvaćaš…. i na taj način te na sva ta neprimjerena ponašanja još pravi nekom ludom spodobom koja eto ne razumije nešto što je nekim ljudima normalno ponašanje. I svjesna besmislenosti tog razgovora… prekida Dona temu, a kolega joj kaže: „Da li smo se to počeli pretvarati u vukove?“ U tom trenutku se Donina duša nasmijala…. jer se sjetila male Done s terase… kako je već s pet godina znala uvrijediti, a da to ne bude direktno. Oduševilo ju je što je njen kolega toliko napredovao pa joj nije direktno rekao da je „žena vuk“…. nego je upotrijebio množinu i pristao i sam biti vuk u toj prilici… iako je muškarcu kompliment kad ga nazovu vukom, a za ženu bi to kao trebalo biti uvreda. Pitala je samo: „Što je loše u vukovima?“
Vozeći se doma s posla…. s njom je bio duh njenog oca… kao i uvijek i začula je odlučni šapat: „Taman posla da bi se ti trebala uvrijediti što ti je netko rekao da si žena vuk?!!!! To je kompliment!“
Clarissa Pinkola Estes napisala je knjigu „Žene koje trče za vukovima“ vuka je uzela kao metaforu za divlju dušu. Ističe da je duša, upravo poput vukova i žena, u našoj kulturi često ugrožena vrsta…. ugrožena divlja priroda i divlja duša. Smatra da žene i vukovi žude samo za poštovanjem i dopuštenjem da slijede svoj put u miru.
U pradavna vremena ljudi su posebno poštovanje iskazivali prema totemima. Totem je životinja ili biljka… koja je zaštitnik plemena ili pojedinca u tom plemenu. S posebnom pažnjom vračevi ili čarobnjaci birali su odgovarajuće toteme za svakog pripadnika plemena. Obično bi se povukli u osamu te su u razgovoru s duhovima dolazili do spoznaje koji totem odgovara kojoj osobi. Muškarci su obično imali toteme jakih i moćnih životinja (mesoždera)… a žene su uglavnom bile vjeverice, hrčci ili neke male ptice… jer su vjerovali da duh muškog totema mora biti jači i slomiti duh ženskog totema. To su vjerovanja najstarijih religija…. ali kad malo bolje razmislimo i proučimo današnje religije i odnos prema ženama, možemo zaključiti da se nismo daleko odmakli.
No eto… ja sam danas konačno saznala svoj totem i moram vam priznati da mi se strašno sviđa.
Kršćanstvo nas uči: „Tko tebe kamenom – ti njega kruhom!“
A među vukovima je to ovako: „Tko tebe totemom – ti njega temom na blogu!“
Pozdrav od žene vuka….
“Dugo vremena duša je, upravo poput divlje prirode, bila zatirana i loše se s njom postupalo. Prirodni ciklusi dubine, učenja i shvaćanja da su uvidi u dušu potrebni u svim aspektima života su prečesto bili zamjenjivani neprirodnim oblicima i ritmovima, kako bi se zadovoljile vlastite ili tuđe nesvjesne želje.”
Clarissa Pinkola Estes
Post je objavljen 18.04.2011. u 18:11 sati.