Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crapper

Marketing

Stvari koje bi trebali napraviti da svijet bude ljepše mjesto, dio prvi

Službeno kreće novi i uzbudljivi serijal kratkih, kontroverznih i možebitno uvredljivih postova kojim želim pokazati kako bi, uz neke sitne, kozmetičke promjene, svijet oko nas mogao biti prekrasno mjesto za život. Dovoljno je samo da zavirimo duboko u sebe i sagledamo neke iritantne navike koje imamo, te se zapitamo: da li i ja mogu nešto promijeniti?




1. Komunikacija s klincima

Prva i osnovna stvar koju moramo naučiti je da djeca nisu retardirana, jednostavno su djeca. Ipak, 11 od 10 odraslih osoba će se u svakodnevnoj komunikaciji s djecom, pogotovo bebama, ponašati upravo kao da su mentalno hendikepirana, a pritom će i sami izgledati kao osobe kojima moždane funkcije jedva dozvoljavaju samostalno disanje. Jednostavno postoji nešto u tim malenim smotuljcima sreće koji tjeraju čovjeka da bubububira, gugugugira, bklfdjhdfnkira i radi slične akcije koje uključuju neartikulirane zvukove, riječi koje kao da su prepisane sa facebook statusa 13 godišnjih djevojčica i grimase od kojih i čimpanze pokrivaju oči, srameći se nad činjenicom da smo upravo mi superiorna vrsta. Druga stvar koja je primjetna u ovakvom obliku interakcije je da od djeteta nikad nećete dobiti željenu reakciju. Dijete se neće čak niti lagano nasmijati, nego će vas samo zbunjeno gledati i vjerojatno si misliti: "Dobro čovječe božji, koji je tebi kurac? Kojim jezikom ti to pričaš?" Da, djeca će biti zainteresirana, štoviše fascinirana vašim gugutanjem, ali vjerojatno iz sasvim drugih razloga nego što mislite.

Image and video hosting by TinyPic


Poželjno je da roditelji i bake i djedovi to rade, ali debela teta iz Australije koja miriši na parfem koji se prestao proizvoditi još u 1. svjetskom ratu u tom djetetu može izazvati samo traume, koje će izaći na vidjelo nakon 20 godina i vjerojatno uništiti brakove, prijateljstva i skupocjene aute. Ta ista teta će se vratiti i za 5 godina i umjesto poklona u vidu igračaka ili barem soma australskih dolara, donjeti svoje male, zdepaste, masne prste i početi vas štipati za obraze. Miči te prste sa mene, ja nisam odojak, ja sam ljudsko biće!!! I onda ona standardna pitanja: "Jel te mama i tata slušaju? Jel imaš curu? Koliko si narastaooo!!" Da, mama i tata me slušaju sve što im kažem, naravno da imam curu, u trogodišnjoj sam vezi, premda sam tek prije 2 godine prestao srati u gaće, a što se tiče rasta, hej, kažu mi da je to prirodna pojava, ljudi navodno s godinama rastu, što se i može vidjeti po plavetnom kitu kojeg si upravo smazala za doručak. Koji je onda lijek za ovo? Bebe bi trebale dobivati gugutajući stimulans od roditelja, a ne od svakog prokletog neznanca na cesti i službenica na šalteru u menopauzi, a malo starije klince bi trebalo ispitivati pitanja koja su u skladu s njihovim godinama, a ta su vezana uz igračke, crtiće, prijatelje iz vrtića i onaj najljepši od svih blagodati djetinjstva: popodnevni spavanac.


2. Hrvatske verzije popularnih stranih emisija

Teško je kod nas napraviti nešto originalno i svježe. Nije stvar da se nema ideja, nego jednostavno "oni gore" nisu dovoljno dalekovidni da vide da i u ovako maloj zemlji ima potencijala da se naprave zabavne i zanimljive stvari. Zašto bi netko dao novce mladim ljudima sa svježim idejama, kada se za par milijuna eura može kupiti gotova emisija? No, nije ni to toliko loše. Loše je ono što se od tih emisija radi. Smijurija i parodija, sa vrlo čestim saginjanjem glave i odvraćanjem pogleda zbog neugodnosti. Najbolji primjer su zvijezde koje pjevaju ili plešu. S obzirom na broj stanovnka koji je dosta malen, proporcionalan mu je i broj zvijezda. I kako donekle takva stvar može funkcionirati sezonu ili dvije, nakon toga se dolazi do neke barijere kad fizički jednostavno nije moguće naći ljude koji su zvijezde i koji mogu sudjelovati u tako nečemu.

Image and video hosting by TinyPic
Zuhra - nastupa u reklamama za skladišta, vodio nekoć davno neku emisiju
Fizikalac - 35 godišnje dijete, budućnost otprilike ista
Melita Hrengek - nikad čuo, navodno novinarka, neš ti zvijezde
Marija Borić - glumica, zapažene uloge: Bitange i princeze-šminkerica, Moram spavat anđele - medicinska sestra
Nataša Janjić - glumica, riđa
Robert Sever - dizajner u centru svjetske mode, Hrvatskoj
Mirta Šurjak - ???
Dušan Bučan - tip iz reklama za Bnet, ostatak karijere nepoznanica

One prave zvijezde ionako ne žele imati veze s time, pa ostaju oni koji se na TV ekranima pokažu jednom do dva puta godišnje ili pak oni koji se na ekranima nisu pojavili godinama, ali eto, prije ohoho su bili toliko popularni da je svaki deseti čovjek znao otprilike čime se ta osoba bavi. Tako nakon nekog vremena imamo skupinu od 10-ak gotovo pa običnih ljudi koje nam se servira kao zvijezde, koji po usiljenom receptu rade emisiju gdje se u dva sata ne događa apsolutno ništa, a 10 minuta se posveti onome o čemu se ta emisija zapravo i radi. Naravno, u takvom tipu emisija je i žiri, koji se vrlo često sastoji od potpuno neadekvatnih osoba za taj posao, koje je ili vrijeme pregazilo, ili nikada nisu imale apsolutno nikakve veze s tim poslom. Vidimo da je kriterij za žiri u emisiji poput Hrvatska traži zvijezdu taj da je netko u životu barem jednom slušao radio, što je prilično nisko čak i za naše pojmove. Posebna priča su serije koje kopiramo, koje čak ne mogu niti okarakterizirati kao neuspjeh, nego više kao zločin protiv čovječnosti. Vjerojatno svima prvo na pamet padaju Bračne vode, koje su, meni još uvijek gotovo nevjerovatno, imale čak dva pokušaja. Oba ostavljaju toliko gorak okus u ustima da niti kolektivna amnezija ne može izbrisati sjećanje koje će nas pratiti još dugi niz godina, kao još jedna u nizu mrlja u našem TV programu. Fascinantno je ipak što postoji velika količina ljudi koji takve emisije još uvijek gledaju. Da li su ljudima mozgovi toliko isprani da su im takve stvari čak i zabavne i uživaju provodeći 2 sata svojih života u vječno nehumorističnim dosjetkama voditeljskih parova poput Barbare i Duška, ili jednostavno nema ništa bolje? Neznam, samo se nadam da će gledateljstvo uskoro shvatiti da takve emisije ne nude apsolutno ništa. Ne može se ništa naučiti (iznimke postoje, poput aktualnog Masterchefa, koji kao emisija ima neku poantu), natjecatelji imaju šanse za uspjeh kao i svaki drugi prosječni lički pastir (na dva prsta jedne ruke se mogu nabrojati ljudi koji su stvarno uspjeli nakon talent showova, ostali su dobili samo ono najgore, a to je da su okusili slavu na 15 minuta i onda im je ona zbog pomanjkanja interesa tržišta jednostavno oduzeta. A zna se da je najgore imati, pa onda nemati...) a sumnjam da se novci koji se troše u prebogatu produkciju ne mogu utrošiti na nešto pametnije. Lako je Amerima sa 300 milijuna stanovnika imati i dovoljnu zalihu zvijezda, i dovoljan broj talenata, te tržište dovoljno veliko da se to plasira. Kod nas jednostavno treba objesiti mamuze o zid i reći kad je stvarno dosta.

3. Ljudi koji ne znaju hodati

Iskreno, koliko puta vam se dogodilo da hodate središtem grada, taman ste kupili odvratni komadić pizze koji košta 20 kuna i žurite natrag na posao u svom novom finom casual odijelu, kad ono baba ispred vas odluči naglo stati jer je eto baš u tom trenutku u izlogu Borova vidjela cipele koje su iste kao i sve cipele koje je ikad nosila i ista kao i sve druge cipele u tom izlogu, ali eto, baš te joj se najviše sviđaju? I naravno, vi kao normalan hodač se zabijate u nju, pizza vam se zakelji po odijelu, pokušavajući to panično očistiti probušite vrećicu bogovskog kokaina u džepu i sve ukratko ode u pičku materinu u djeliću sekunde. Baba se naravno okreće s negodovanjem, ona je ljuta na vas, da vi ne pazite kud hodate, da ste vi mladi tako bezobzirni! Meni se ovakva situacija nikad nije dogodila, jer naravno ne jedem pizzu, ali bezbroj puta sam se našao u situaciji kada su mi sasvim lijep i miran dan pokvarili ljudi koji u XX godina života nisu uspjeli ovladati jednu od najosnovnijih ljudskih funkcija: hodanje. Tu su dakako prisutne dvije kategorije: spori hodači i ljudi koji naglo staju u hodu i mijenjaju smjer, kakva je i baba s početka priče. Kao i u prometu vozila, i u prometu pješaka bi se trebalo pridržavati nekih pravila. Ako se nekome sporo hoda, neka sporo hoda sa strane i gleda i radi šta ga god volja, a nek pusti nas normalne da normalno hodamo! Al ne, ona i njezinih 7 prijateljica se nakereći nasred ceste, postrojeni kao Spartanci u formaciju koju je nemoguće probiti. Pa onda pokušavate između njih. Ne ide. Debela se hihoće i dovikuje ovoj na kraju reda nešto toliko važno da ne može pričekati 10 minuta dok ne dođu na šalter u poštu gdje će opet klafrat do kraja dana. Onda pokušavate zaobići, prvo sa strane gdje su zidovi. Pa se očešete o zid, ugazite u strateški postavljeno pseće govno i na kraju zabijete u kantu za smeće. Pa pokušavate s druge strane, tempirate da vas baš ne pogodi tramvaj, ali ne računate na auto koji upravo izletava i umalo vas rješava života. Ali one su neumoljive. Nema predaje! Što učiniti u ovakvom slučaju? Teško što se i može, eventualna opcija je uzeti auto i.... bolje da prestanem pričati dok još mogu...

Image and video hosting by TinyPic
"Oprostite, možete li se pomaknut malo ulijevo? Ne možete?"

4. Toga ima samo kod nas...

Jedna od omiljenih mi sintagmi je upravo "Toga ima samo kod nas...", na koju ćete naići u apsolutno svakom mediju i obliku verbalne komunikacije, od novina, televizijskih emisija, foruma pa čak i blogova. Ova cijela blog sfera se na moje zaprepaštenje pretvorila u vječno natjecanje tko će na novi i bolji način ispričati priču koja kao punchline ima "Toga ima samo kod nas..." Kao da je postalo sinonim za svo zlo koje se u našoj zemlji događa, gotovo je u mentalitetu ljudi postalo kao isprika za sve loše što se događa. Sa statističnog gledišta, na svijetu uz nas postoje još 194 priznate države, koje ukupno imaju oko 6.5 milijardi ljudi. Mi kao narod predstavljamo oko 0,007% svjetskog stanovništva. Kad gledamo čisto sa statističnog gledišta, vrlo je egocentrično govoriti da toga ima samo kod nas. No dakako da tu nije stvar u statistici, stvar je u općem razočaranju građanstva stanjem u državi. A tko ne bi bio: mito, korupcija, pljačke, nepostojeće pravosuđe, brđanski mentalitet. Stvari s kojima se borimo svakodnevno. No od kud ljudima ta mentalna slika da je to samo kod nas tako? Da li je ta uzrečica postala toliko uvriježena da su ljudi stvarno počeli vjerovati da je svugdje bolje nego kod nas. Da nekom magijom ili nesretnom slučajnošću mi živimo u zemlji kriminala, dok su sve ostale zemlje potpuno lišene istog? Da li netko uistinu može reći da kriminala u velikim "demokracijama" poput Amerike ili Skandinavije nema, da mita i korupcije u bastionima europeizma poput Britanije ili Francuske nema? Netko će reći da naravno da ima, ali nigdje kao kod nas. Ja kažem da mi nismo niti blizu tim velikim silama po razini korupcije i kriminala. Jedina razlika je što je kod nas masa polupismenih babuna koji jednostavno ne znaju krasti, dok se vani to radi u rukavicama. Finski proizvođač oklopnih vozila ili njemački automobilski konzorcij će poslati svog predstavnika koji će nizom odvjetničkih rupa i klauzola koje ni sam Bog ne bi shvatio uspjeti od blesavih Balkanaca napraviti budale i dobiti što želi. I to je sva razlika. Ali kompleks malog naroda je zajebana stvar. Ili imamo sve najbolje ili imamo sve najgore. Nikako ne možemo biti normalna prosječna zemlja, mi moramo biti naj u bilo kojem obliku. Ako ne možemo biti najbolji, e pa jebem mu mater i tom tamo Čadu i Afganistanu, bit ćemo najgori! Samo kod nas!

Image and video hosting by TinyPic
Fotografija je snimljena u okolici Okučana, otac i kćer u nježnoj igri sa omiljeni kućnim ljubimcem dok čekaju reprizu Najboljih godina, samo kod nas...

Post je objavljen 17.04.2011. u 11:24 sati.