Oblačno, kišno popodne,
jedne obične,
kasnolistopadske subote.
Dok hladne kapi liju niz prozore
moje velike plave sobe,
oblačim haljinu raskošnu,
boje snijega,
stavljam krunu u kosu
i veo koji mi pokriva lice.
I ne čekam ga jer on već dolazi,
noseći mi tamnocrvene ruže
kakve volim.
Koračam prema njemu
u jesenjem sutonu
kroz vlažnu travu,
dok hladne se kapi slijevaju
niz moj veo i haljinu bijelu,
no ja ih ne primjećujem,
jer koračam ususret sreći,
koja se ponekad zna pretvoriti
i u ono drugo.
Danas ponovno koračam
prema njemu,
u haljini cvjetnoj boje ljubavi,
sa kojom borom više
i ponekom sijedom
u još uvijek dugoj kosi.
Godine leta kraj mene
a ja stojim bespomoćna
jer ih ne mogu zaustaviti
zbog nas.
Post je objavljen 14.04.2011. u 20:45 sati.