Još uvijek ti šapućem ime,
kao tihu molitvu, privatnu i skrivenu
izranjaš uvijek iznova iz mene,
baš kad pomislim da sam te zauvijek pokopala
zamutiš mi pogled,
povučeš me u topli mrak
kojem je teško odoljeti
zamišljaš me uvijek iznova
odvlačiš na rijeku
i tamo me ostavljaš gledati
dugo gledati
kako kapi prolaze
tamo me pitaš, uvijek iznova -
je li baš trebalo otići?
a ja vadim svoj notes,
i pokazujem ti savršeno točan račun
kojim sam izvela da nije isplativo,
naprosto nije isplativo
ti, sve što nudiš i
svi troškovi tebe,
jednostavno, nema me dosta.
Nema li?
Je li trebalo oprostiti?
Tebi, sebi
je li sve baš bilo tako - prazno
i otužno seksualno?
i da li bi se išta pomaklo
od ovih gigantskih planina
da sam se ja pomakla
za pedalj?
odluke su odlučene
i one sad mene odlučuju.
žaljenje i sjeta sad su samo začini života.
Post je objavljen 13.04.2011. u 13:18 sati.