Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ivan

Marketing

Kalemiti ružu na hrast....moguće?

Bez i najmanje želje da sebe proglasim ružom, pala mi je ta stara dilema na pamet poslije roštilja!
Jedanaest ljudi miješanog bračnog statusa, obrazovanja i zanimanja, a ipak kompaktna skupina. Desetero ih zapravo poznajem, ili bar znam o njima, sugrađani. I ćetvero djece. Zajedničko im je da su nekako na rubu nečeg uobičajenog, svi koliko sam bar čuo imaju neke svoje zanimacije, ideje. Humanitarne akcije, vlastiti kulturni projekti, dugogodišnji hobiji. Ako ne računamo djecu s nas dvoje trinaest. Loš predznak, ha?
Nije zapravo ispalo loše, nekoliko opuštenih sati, razgovora, smijeha, i dobre hrane. Nije ispalo niti dobro, gledajući iz perspektive mojih razloga dolaska onamo. Već na početku mali incident. Moj se Rover jedini mogao uspeti sasvim do cilja, ostatak društva je pješačio nekih pola sata. Natovario sam i većinu njihove opreme, ali joj se svejedno nije baš svidjelo. Mogla je reći prije da baš želi pješačiti s njima, ne bih inzistirao da se odvezem tamo. Naprosto mi pješačenje nije prva opcija. Vozila se i ona, makar sam vidio da je bila na ozbiljnoj kušnji da im se pridruži. Valjda joj pristojnost nije dopustila da me ostavi samoga.
Atmosfera posve aseksualna, sasvim obiteljska, stari znanci i prijatelji. Praktično gledano sam se dobro uklopio, roštilj je moja kulinarska specijalnost, a mada odsječen od svog vinskog podruma, napravio sam savršen izbor vina i svi su ga hvalili. Nisam doduše mogao slijediti posve njihovu konverzaciju, jer su zapravo svi na neki način buntovnici, bar drugačiji. Imaju svoje ideje i prioritete, strasno o niima razgovaraju i podupiru se međusobno. Meni se pak dosta toga čini objektivno nevažno i osobno. Ne loše, niti dosadno, ali kao neki mikrosvjetovi čiju važnost samo oni vide. Pa i problemi u svezi toga. Par stotina kuna, grijanje u nekim prostorima, prijevoz nekoliko ljudi stotinjak kilometara, plaćanje kolaž papira za neku skupinu talentiranih vrtićanaca, gablec za volontere koji dijele darovanu odjeću. Na vrh jezika mi je više puta bilo da ponudim da što od toga riješim u ponedjeljak bez puno filozofije. Nisam, nekako poučen slučajem terenca. Mislim da sam dobro shvatio da oni zapravo ne žele novac, nego neko priznanje, osjećaj da ih je sistem prepoznao i podupire ih, priznaje im vrijednost. Što se gledano iz mog iskustva neće nikada desiti, osim možda koje iznimke.
Možda sam samo beznadno zahrđao, ali nisam uočio niti trunka šanse da je odvedem dublje u šumu, čak niti za ikoji bezazleniji početak tako nečega. Bila je ljubazna i nasmijana, sasvim me prirodno dotakla tu i tamo, naslonila se koji puta, ali me nije niti za malo izdvojila od ponašanja prema ostalima. Ili, kažem, više ne raspoznajem takve detalje! Iskreno, nije mi bilo niti previše krivo. U trenirci, s repićem i bez trunke šminke, zbilja nije bila baš nešti iz moje mašte. Znam da je to licemjerno, jer bih je ipak bez razmišljanja odveo u šumu da je bilo prilike, ali tako sam se osjećao. Puno me se više dojmila crnokosa "teta" iz vrtića, duge kose spletene u pletenice, poput Indijanke. U prilično kratkoj suknji, zapravo malo dužem puloveru i nekim debelim čarapama. Osobitog glasa, dubine od koje prolaze žmarci. I grlenog, slobodnog smijeha. Pa i iznimno zanimljivih grudi, okladio bih se, sasvim slobodnih pod puloverom.. Čudo jedno, zar ne, i bar petnaestak godina mlađa! Koliko sam znao, već godinama rastavljena nakon kratkog braka. Obuzeta astronomijom i nekim sasvim nekonvencionalnim metodama odgoja male djece. Došla je s likom za kojega naprosto ne mogu vjerovati da o njezinim grudima zna išta više od mene. Iz astronomskog kluba, nešto niži od nje, s debelim naočalama, knjigovođa koji već predugo živi s majkom. (Njegov citat, ovo posljednje) . Ako i umišljam, a lijepo je tako misliti, nekoliko puta sam uhvatio njezin pomalo predug pogled na sebi, uvjerljivo se najglasnije smijala mojim šalama, a poslije prvog zalogaja je izjavila da ne vidi razlog da se uopće miče od mog roštilja. Objašnjavala je nešto o rasporedu i važnosti zvijezda, na koncu skoro samo meni, jer su ostali dosta brzo odustali s podpitanjima. Prihvatio sam poziv za skoru tribinu s tom temom. S neglumljenim veseljem, kada me tema, kako je ona zaključila, toliko zanima! Nekako mislim i sasvim svjesna o kojoj je temi zapravo riječ! Nisam ipak bio nepristojan, glavninu vremena sam ipak posvetio svojoj pratilji. Lijepo smo raspravljali o mnogočemu, doduše ne slažući se baš u pogledima na svijet i okolinu, ali ipak zanimljivo. Zanimljiv je spoj konzervativnog i radikalnog. I nekako pomirena da po njezinom najvjerojatnije neće biti skoro u ničemu, ali da se niti ona neće prilagoditi okolini. Niti u poslu, što ju već odavno košta zasluženog napredovanja, niti osobno, zbog čega će ostati sama!
Poljubila me u obraz pred svojom kućom i rekla sa širokim smješkom, kako se nada da mi je bilo ugodno, te neka nazovem ako hoću idućih dana, da opet negdje izađemo, mada je, citiram, taj đip malo prevelik za njezin ukus ?!?

Post je objavljen 11.04.2011. u 08:45 sati.