Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vaseljena

Marketing

Ivan Cingel

Image and video hosting by TinyPic

1

Baudrillardova Simulakrum i simulacija počinje evociranjem Borgesove parabole o kartografima Carstva koji su izradili superdetaljnu mapu, tako detaljnu i tako veliku da pokriva svaki djelić Carstva, čitav teritorij. Ali zub vremena nagrize mapu i ona se polako razgradi u tlu teritorija, ''trunući kao truplo'', gubeći se, ostajući još samo u tragovima.

S lijeve strane čio, jasan ''teritorij'', s desne ''mapa'' koja se muti i gubi, kopni:
grad-mapa

Baudrillard nam nudi update te priče, koji je obrtanje naglavačke: ''Današnja apstrakcija nije ona mape, dvojnika, ogledala Carstva. Simulacija nije više kopija teritorija, kao referencijalnog entiteta ili supstance. Ona je generiranje modela realnog bez izvornika ili realnosti: hiperrealnog. Teritorij više ne prethodi mapi, niti ju nadživljava. Mapa je, dakle, ta koja prethodi teritoriju – precesija simulakruma – mapa je ta koja ugrožava teritorij i kad bismo danas prepričavali priču, dronjci teritorija bi polako trunuli uzduž i poprijeko mape. Stvarnost, a ne mapa, još opstaje samo u tragovima, u pustinjama koje više nisu one Carstva, nego naše vlastite. Pustinja stvarnog samog.''

Lijevo jasna i čila ''mapa'', ali sad kopni ''teritorij'':
mapa-grad

2

The Matrix obiluje neskrivenim referencama na Baudrillarda. Gledatelj jasno vidi da je knjiga u kojoj Neo krije ilegalni minidisk baš Simulakrum i simulacija.

neo-simulacra

Poznato je i da su redatelji, braća Wachowski, tražili od Keanu Reevesa da za ulogu pročita Baudrillardovu knjigu. Upoznavajući Nea sa stvarnim svijetom izvan Matrice, Morpheus kaže: ''Dobrodošao u pustinju stvarnog''. (U jednoj verziji scenarija dodaje: ''Živio si u Baudrillardovoj viziji: unutar mape, a ne teritorija.'')

matrix vs. reality

A nije tajna ni da su opetovano pozivali i samog Baudrillarda da sudjeluje u snimanju filma, ali ih je on opetovano odbijao, ograđujući se, tvrdeći da ga potpuno krivo tumače. Nije teško shvatiti zašto. Za Baudrillarda se ''pustinja stvarnog'' odnosi na pomanjkanje stvarnosti: svijet postaje sve manje stvaran, sve više simuliran, postaje ne lažan nego hiperrealan (uslijed sveopće estetizacije).

U pitanju je različita upotreba pojma opustošenja. Za Morpheusa stvarno je pustinja u smislu da je riječ o onome što je ostalo od Chicaga nakon svjetskog rata – znači fizička opustošenost, dok sâm stvarni karakter tog svijeta ostaje jednako konkretan, nimalo opustošen, nema pomanjkanja u tom registru; dapače, još ga je i viška. Samo mapa (Matrica) je simulirana i lažna, a teritorij nije; za braću Wachowski teritorij je i dalje autentičan – još pojačano autentičan, baš zato što je opustošen – nije mu se dogodilo zamućivanje i gubljenje.

Primjer ''pustinje stvarnog'' po braći Wachowski: Hirošima 1945.:
hiroshima 1945

Primjer ''pustinje stvarnog'' po Baudrillardu: Hirošima 2011.:
hiroshima2011

Ono ključno što nam Baudrillard kaže (a na što The Matrix zaboravlja): ne, simulakrum nije ograničen samo na Matricu/mapu, nego je sastavni dio upravo svijeta izvan Matrice, ‘’stvarnog svijeta’’ (teritorija).

3

genius loci

Kada je Christian Norberg-Schulz, arhitekt-fenomenolog-egzistencijalist, dakle heideggerijanac u lovu na mistiku Suštine, razvijao svoju seminalnu teoriju iščitavanja ‘’duha mjesta’’, na umu je imao ugodna i zanimljiva mjesta. Naime, dotična gospoda (GL) preferiraju da ih se pronalazi u dvije vrste ambijenta: a) prirodnom ambijentu jakog identiteta; i b) urbanom ambijentu jakog identiteta. Dječja je igra iščitati GL jadranskih otoka, ličkih planina, slavonskih ravnica, zagorskih brega ili Dubrovnika, Korčule, Rima, Pariza, Manhattana, Akropole itd., mjestâ izrazitog prostorno-kulturnog identiteta, a možemo slobodno reći i specifičnih poetikâ, ljepotâ. Ali zato rubni dijelovi grada... sretno onome tko pokuša pronaći specifičan duh mjesta na periferijama suvremenih gradova, koje su sve iste. Norberg-Schulz mora da ih nije poznavao, jer da ih je poznavao, ne bi se on upuštao u tu svoju teorijsku avanturu. S jedne strane nisu dovoljno Priroda da bi igrali na tu kartu, s druge ih se teško može nazvati Gradom u punopravnom smislu riječi.

laniste-pticja

''Ostajemo zapanjeni i uplašeni pred poraznim i deprimiranim utiskom što ga ostavljaju novi dijelovi naših gradova, bio to Zagreb, Beograd, Ljubljana, Titograd ili Split. Šetnja kroz te nove, ali hladne, neorganične, nečovječne gradske četvrti, uza svu spoznaju časovite njihove svrsishodnosti, jest šetnja kroz suvremeni inferno, u kojemu nas umjesto srednjovjekovnog ognja pritišće novovjekovna duhovna pustoš, promašenost nečega čega ni sami nismo u cjelovitosti svjesni.'' (Duško Kečkemet, Grad za čovjeka)

4

Colin Rowe je glavni problem CIAM-ovskog urbanizma dijagnosticirao kao ''stradafobiju'', strah od ulice. Bogata arhitektura i siromašan urbanizam. Kompleksni, visoko elaborirani samostojeći arhitektonski objekti – pametno projektirani, ali posađeni u glupost – u neograničena, besmislena prostranstva bezveznog zelenila i velikih prometnica koja se odaju neurbanim... antiurbanim.

Rowe kao ilustraciju daje paradigmatsku inverziju: Le Corbusierova Maison d’Habitat (arhitektura kao fiksacija na objekt) u odnosu na Vasarijevu Palazzo degli Ufizzi (arhitekturom definiran supstancijalni javni gradski prostor).

Naglasak na pozitivnom volumenu: na samodostatnom objektu sletjelom na ledinu kao iz svemira:
unite

Naglasak na negativnom volumenu: na urbanoj šupljini, na ulici urasloj u tkivo grada:
uffizzi

5

laniste

Lanište kao generička pustopoljina rubne urbanosti iz noćnih mora Rowea ili Kečkemeta, puna besadržajnih ledina, po strani od svega, slijepo crijevo Zagreba u kojem pješak ne postoji i koje je sve donedavno figuriralo kao jedan od najmanje poželjnih kvartova za stanovanje.

laniste-jug

6

GLAS NARODA

Pitanje:
pitanje

Odgovori:
odgovori

Zaključak:
zakljucak

7

Rem Koolhaas u eseju Atlanta urgira da bi trebalo prestati mudrovati oko toga što bi grad trebao biti i pogledati što suvremeni grad je. Misli na Atlantu – Atlanta je idealno oličenje suvremenog grada, ''the real city at the end of the 20th century''. Zašto? Jer ima CNN i Coca-Colu, pa megasupermarket i megamuzej, 40 aerodroma od čega jedan najveći na svijetu… No, važnije od svega, Atlanta nije fizički gusta, nema strukturu klasičnog grada, sliku grada definiraju vegetacija i velike prometnice X&O – to uopće nije grad, nego krajolik. Zatim, zoning joj je, upravo suprotno od valjda svih ostalih zoninga, ''instrument neodređenosti''. Atlanta raste tako brzo da se više ne može dijeliti na centar i periferiju: ništa nije centar i sve je centar. On to stanje naziva ''post-urbanim''.

atlanta1

Naravno, ''Atlanta is just a metaphor for the world''. Tako će to sve više izgledati posvuda. Generički ''post-urbani'', ''low-density'' grad, bez centra, bez periferije i praktički bez ičega sitnog – jedino monumentalne zgrade, monumentalne ceste i monumentalna vegetacija. Veliko mjerilo. Koolhaas radi usporedbu s arhitekturom starog Rima, Maljevičevim suprematističkim kompozicijama i Wrightovim Broadacre Cityjem (kaže da je Atlanta njegovo ''ostvareno proročanstvo'').

atlanta2

Ali još je najviše Koolhaasa fascinirao jedan post-građanin i post-graditelj Atlante: ''John Portman, artist-architect, is said to be a very rich billionaire… He is undoubtedly a genius in his own mind. In a book on John Portman by John Portman, John Portman writes, 'I consider architecture frozen music.'''

Nasuprot klasične urbanosti na bazi kontinuiteta ulica i urbanih šupljina, s naglaskom na negativni volumen, post-urbanost počiva na naslagivanju stradafobičnih, međusobno nepovezanih zgrada-panoptikona, hermetički začepljenih od vanjske stvarnosti, koje su svaka sama svoj downtown. ''Downtown becomes an accumulation of voided panopticons inviting their own voluntary prisoners: the center as a prison system.'' Tradicionalni pojam centra grada zamućuje se i raspršuje, pošto za ove radikalno introvertirane i samodostatne panoptikone, koje magnetiziraju svaka u svom smjeru dio funkcije centra, postaje savršeno nebitno gdje se nalaze. ''And if they can be anywhere, why should they be downtown?'' Portman je rodonačelnik žanra, krajem 70-ih i početkom 80-ih počeo je sijati takve objekte po periferijama američkih gradova.

portman

Koolhaasu nije promakao ni taj aspekt perverzije atrija iz donosioca vanjske stvarnosti u element hiperrealnog. ''Since the Romans, the atrium had been a hole in a house or a building that injects light and air – the outside – into the center; in Portman's hands it became the opposite: a container of artificiality that allows its occupants to avoid daylight forever – a hermetic interior, sealed against the real. This interior is not 'frozen music' but 'arrested maelstrom‘.''

8

Lanište je jako dobar primjer opisanog post-urbanog procesa. Sve se tamo mijenja izgradnjom Arene i najavom ostalih velikih objekata, koji svaki za sebe postaju (pseudo)downtowni na periferiji po obrascu Atlante. Tzv. ‘’grad na Laništu’’: dvorana + shoping mall + poslovni neboderi...

arena

To je nešto novo i atraktivno. Koolhaasovi ''dobrovoljni zatočenici'' već čekaju u redu...

oglas

GLAS NARODA revisited:

revisited

9

centar-exterijer

‘’200 trgovina, butika, supermarketa, restorana i kafića na 80 tisuća četvornih metara’’

10

Antropolog Marc Auge u svojoj knjizi govori o konceptu ‘’ne-mjesta’’ ili ‘’prostora pustoši’’. Na primjer, ''putnički prostor bi bio arhetipsko ne-mjesto''. Zračne luke, brze prometnice, petlje, kolodvori... ali također i neki drugi prostori, kao supermarketi, shopping-centri, čekaonice, sportski koloseumi, hoteli...

auge1

Tri su glavna obilježja ‘’ne-mjesta’’, vezana uz fenomen ‘’supermoderniteta’’:

1. Prekomjernost informacija, događaja: bombardirani smo naslovima, vijestima, oglasima, reklamama, obavijestima koje se tuku za našu pozornost, izazivajući razrokost, intoksikaciju, blaziranost... Posudit ću od Baudrillarda pojam koji to možda najtočnije identificira: ‘’ekstaza komunikacije’’, sve više informacija, sve manje i manje značenja.

auge2

2. Prostor pretvoren u robu: dostupan tek preko ulaznice. Moraš platiti kartu, platiti cestarinu, članarinu, uzeti kolica... Na ne-mjestima si uvjetovan time da nastupiš u svojstvu potrošača.

auge3

3. (Post)urbana otuđenost i anonimnost. Auge opisuje ne-mjesto kao ''prostor u kojem iskustvo samoće postaje pretežuće i ispražnjujuće od individualnosti''. Prostor u kojem smo, mada okruženi ljudima i čineći sve paralelno kao mnoštvo oko nas, svejedno u tome sami kao na svjetioniku.

auge4

11

Bill Murray za posjeta Tokyu jasno osjeti na vlastitoj koži o čemu govori Auge, poslovičnu ‘’supermodernost’’ suvremenog Japana. Ne zna jezik ni običaje, sve mu je tuđe i daleko; on je idealni stranac. Svo vrijeme tamo proboravi motajući se po hotelu i drugim ‘’ne-mjestima’’. Grad je kao šipak pun ljudi, ali svatko gleda svoja posla. S mladom Scarlett, koja pati od iste melankolije, druguje u proživljavanju anonimne izgubljenosti (u prijevodu).

izgubljeni u prijevodu

12

plan

Buduće atraktivno i glamurozno Lanište okupljat će se oko brze i velike prometnice, golemog sportskog koloseuma, još kolosalnijeg shopping malla, luksuznog hotela, kongresnog centra, kompleksa Obrtničkog centra i city zone korporativnih nebodera.

laniste2020

Arena i Arena centar već su u funkciji, s druge strane rekonstruirane Jadranske avenije urbanističkim planom je predviđena gradnja do 19, odnosno 25 katova za spomenuti hotel i poslovne tornjeve, za Obrtnički centar je proveden javni natječaj i odabran prvonagrađeni projekt, a ozbiljno se razmišlja i o dislokaciji planiranog gradskog kongresnog centra s Trešnjevke.

13

Nastajuće Lanište za 2020. možemo, rezimirajući, objasniti pomoću tri međusobno preklapajuća koncepta:

A) Po arhitektu Koolhaasu: Lanište kao post-urbana pustopoljina – obilježena nepostojanjem pješaka, stradafobijom i eksplodiranjem, atomiziranjem tradicionalnog downtowna pješačkih ulica u diskontinuirane i samodostatne točke hermetičnih zgrada-panoptikona.

centar-interijer

B) Po antropologu Augeu: Lanište kao prostor pustoši – nizaljka ne-mjesta supermoderniteta obilježena otuđenošću i uvjetnošću prostornog postojanja, u kojima sudjelujemo isključivo kao anonimni konzumenti, sami među mnogima.

dvorana

C) Po filozofu Baudrillardu: Lanište kao opustošenje stvarnog – arhitektonski i drugi simulakrumi, estetizirane i medijski potentne slike spektakla (u stupnju akumulacije u kojem postaju kapital).

simulakrum

14

Proizvoljnost nekih uvriježenih podjela paradigmi ogleda se i u tome kako je u konačnici upravo postmodernistički urbanizam postao dostojni nasljednik CIAM-ovskog samodostatnog objekta na ledini. Ono na što ni sam Rowe nije obratio pažnju: to kako je dao protuprimjer renesansnog Ufizzija bila je jedna dosta eklektična gesta, osjetljiva, skliska... Da bi se otrgnuli antiurbanosti Atenske povelje, koja je teatralno odbacila povijest, postmodernisti su svečano proglasili ''povratak prošlosti'' – što je završilo na poplavi neuvjerljivih analogija, ispražnjenosti, površnosti, pastiša, kiča, simuliranih replika...

moore

Počelo je s Mooreovom talijanskom piazzom u New Orleansu, ali to je ipak bio kič autorefleksivno svjestan da je kič (pa time više i ne bivši kič nego camp). U trenutku dok ovo čitate negdje u Texasu rade lažni Supetar na Braču, ali s najozbiljnijim izrazom lica, a u dubrovačkom se kraju sanja o lažnom Dubaiju – što je ionako pleonazam.

Počev s Johnom Portmanom, rodio se i žanr ultimativno antiurbanih kitovskih panoptikona. Pošto su sami svoj kozmos, mogu biti bilo gdje – a ako su bilo gdje, mogu biti bilo kakvi – ali ako bilo kakvi, kakvi god bili uvijek su u tome ispražnjeni od težine, svedeni na pastiš. No, zašto bilo kakav pastiš na livadi ne bi bio primjeren i na nekoj drugoj livadi? ‘’Xeroxizacija’’ u beskonačno, pisao je Baudrillard još ‘87 (iste godine kada je Koolhaas objavio ‘’Atlantu’’). Hiperrealnost: realizacija kopijinih kopija bez traga originalu.

Dvorana, šoping-centar, hotel, poslovni tornjevi i ostali faktori projekcije o novom Laništu sasvim dobro tamo pristaju – kao što bi i bilo što drugo, s obzirom da genius loci ne postoji, jednako dobro pristajalo . A i oni bi jednako dobro pristajali bilo gdje drugdje, na periferiju bilo kojeg drugog grada. Ovo je zapravo pozitivna ocjena projekta Lanište 2020.: nema ni jedne neprimjerenosti zbog koje bi trebalo protestirati.

Nije to mala stvar: jednu modernističku pustinju preobraziti u – postmodernu, supermodernu pustinju!


Post je objavljen 07.04.2011. u 01:38 sati.