Jučer me nazvala prijateljica. Otkako su počela ova krizna vremena, a i pomalo zbog duge zime nismo se dugo vidjele. Tek povremeno se javimo jedna drugoj, kako bi dale do znanja da još uvijek dišemo i da nismo zaboravile jedna na drugu. Udaljenost među nama ne mjeri se samo kilometrima, nego i recesijskim mjernim jedinicama. Ali mjereći emocijama, bliske smo kao sestre. Nisam te sreće da imam rođenog brata ili sestru, ali vjerujem da se naši osjećaji ne razlikuju od sestrinskih. Znamo se tek nekoliko godina i mogu vam reći da je ona jedna od onih ljudi koje mi je čast poznavati.
Malo je ljudi koji će, poput nje, prevrnuti i nebo i zemlju da pomognu potpuno nepoznatoj osobi. Još je manje onih koji će zadnju lipu dati čovjeku da kupi namirnice za nedjeljni ručak, a sam sa svojom obitelji jesti grah tri dana. Neznam nikog, osim nje, tko je samo jednim telefonaskim razgovorom odgovorio čovjeka (potpuno nepoznatog, stotinjak kilometara udaljenog) da ubije sebe i svoju obitelj, jer ne vidi izlaz iz svog mraka. Dovodeći svoj život u opasnost, zbog vlastitog zdravstvenog stanja, ne preza preuzeti brigu o bolesnoj i "pomalo" čangrizavoj svekrvi, koja je postala strah i trepet za sve staračke domove u gradu.
Puno sam je puta morala odvratiti od njenih samaritanskih pohoda, jer tada zaboravlja na sebe i svoje bližnje. To je nešto u čovjeku što je jače od njega. Tada se ne misli na sebe i svoju sigurnost. Često sam se sama sebi činila sebičnom, kad bih se vodila razumom. Jednostavno, kao da je ona od drugačijeg materijala sazdana. Uspoređivati se s njom, unaprijed je izgubljana bitka.
Kao što rekoh na početku, jučer me nazvala moja prijateljica. Ne radi sebe, već da pita za savjet kako smjestiti staru i bolesnu osobu, u Novi Marof. Susjed koji nema nikog svog i koji spava u nečijoj šupi, kad nije u bolnici.....Eto, takva je moja Goga. Znam da će učiniti sve da ga smjesti na sigurno, a sama već više od godinu dana ne pije lijek. Lijek koji košta nekoliko stotina kuna mjesečno, a ona ga nema od kuda platiti. Njena bolest kostiju, zbog koje je mlada otišla u mirovinu, ti ljekovi koji služe za njeno usporavanje, nikako da se nađu na listi HZZOa.
Nemam se namjeru obrušavati na gore spomenutu instituciju, ne zato što to nisu zaslužili, već iz prostog razloga što ne želim gubiti vrijeme lajući na mjesec. Ovaj post sam posvetila osobi koja bi mogla služiti za primjer svima nama. Ženi sa velikim srcem i širokom dušom. Kojoj se u dva života ne bi mogla odužiti za sve dobro što mi je učinila, a ponajprije za to što mi je čuvala oca mjesec dana dok sam ja skupljala snagu odmarajući se u Dalmaciji, prije dvije godine. Pomogla mi je da na njega i njegove mušice gledam drugačije, tako da sam danas sretna i ponosna što sam našla snage da ga onako teško bolesnog njegovih poslijednjih šest mjeseci života njegujem i uistinu mi nije bilo teško. Draže mi je da je umro okružen svojom obitelji, nego u nekom domu za stare i nemoćne.
Jučer me nazvala prijateljica, moja Goga. Malo je takvih ljudi, a nažalost o njihovoj se dobroti i požrtvovnosi zbog njihove skromnosti premalo zna. Zato ja želim reći svima, koji me znaju i ne znaju: imam najbolju prijateljicu na svijetu!!!!
Post je objavljen 02.04.2011. u 21:00 sati.