SUPSTITUCIJA UVOZA
Još od donošenja „ Stabilizacijskog programa“(jesen 1993) supstitucija uvoza predstavlja u znanstvenoj, stručnoj i poslovnoj praksi kod nas proskribirani pojam. Snažna deindustrijalizacija i pad domaće ponude kao njena rezultanta poduprti vlasničkom pretvorbom i politikom rigidnog deviznog tećaja, uvoz su učinili najatraktivnijom gospodarskom aktivnošću. U razdoblju od 1990. do 2000. godine stvorena je snažna klasa gospodarstvenika koji su se enormno obogatili na uvozu, a uvoz je , izračunao sam tada, izravno i posredno, intersno vezivao oko 100 tisuća građana Hrvatske. Ti građani postali su istodobno snažna brana bilo kakvim gospodarskim reformama. Njima su se pridružili i inozemni ulagaći pa sam, sukladno tome, 1998 godine utvrdio kako je Hrvatska svojim negativnim saldom platne bilance omogućila zapošljavanje 250 tisuća radnika u zapadnim europskim zemljama (kasnije se to pomaklo u korist bliskoistoćnih zemalja i Kine). Nakon 2000 godine trend deindustrijalizacije nastavljen je još bržim tempom, pa je Hrvatska danas u strukturi svog BDP-a zastupljena prerađivačkom industrijom sa svega 12-14%, što predstavlja jednu od najnižih stopa u svijetu. Često isticana kompenzacija tekućeg deficita platne bilance preko uslužnih sektora, poglavito turizma, također je izgubila uporište,budući da robni uvoz izrazito brže raste u odnosu na rast turizma. Nije potrebno posebno objašnjavati kako su i inozemni i unuternji dug nastali kao posljedice platnobilančnog deficita, odnosno kako su u temelju generirani promjenom gospodarske strukture od proizvodne prema uslužnoj. Nastupom krize i padom potrošnje došlo je zakonito do pada BDP-a ( razumljivo zbog toga jer je on utemeljen na potrošnji) također nastavno i zakonito do pada uvoza, pa je od 2009 godine nastupilo osjetno smanjenje tekućeg deficita platne bilance. Pad salda tekućeg deficita platne bilance pokazuje , kako je Hrvatska u razdoblju 2009/2008 godinu ostvarila puno manji gospodarski pad od službeno utvrđenog budući da je znatan dio uvoza supstiturala domaćom ponudom, što uostalom potvrđuju i društveni računi, ali i stagnacija rasta inozemnog duga. Analize tog tipa kod nas se ne izvode, međutim rezultati pokazuju kako dnevno isticani izvoz kao naša ekonomska orjentacija ne predstavlja validnu tezu, odnosno kako bez trajne konsolidacije domaćeg tržišta, upravo preko supstitucije uvoznog sadržaja, nije moguće ostvariti niti izvoznu ekspanziju. U tom kontekstu treba vrednovati i tekući deficit platne bilance, ali i poziciju inozemnog duga. Naime, od sadašnjeg deficita koji iznosi oko 2% BDP-a udio bi deficita mogao biti povećan na 5%, a od duga od 98% na dug od 105% BDP-a bez većih opasnosti za makroekonomsku stabilnost (valja voditi računa kako Hrvatska ima neto dug prema inozemstvu od 22% BDP-a, što omogućuje elegantno daljnje zaduživanje). Međutim ono što stvara branu daljnjoj ekspanziji tercijarizacije gospodarske strukture, odnosno održavanju postojećeg gospodarskog modela, je katastrofalno nizak stupanj zaposlenosti stanovništva(48%) i s njim povezani troškovi javnog sektora, odnosno povratno režijski troškovi gospodarstva i nepodnošljiva cijena kapitala. Ta ograničenja moguće je prevladati jedino ekonomskom restrukturacijom od pretežito uslužnog prema pretežito proizvodnom gospodarstvu, kojoj strategiji supstitucija uvoznog sadržaja predstavlja kamen temeljac.U postojećim okolnostima za takav zaokret nije moguće koristiti tećajnu polugu, što znaći da nam na raspolaganju ostaju neka druga rješenja. U prvom redu ona se odnose na institucijsko povezivanje uvoza s izvozom, koja veza je danas institucijski odvojena.Radi se o jedinstvenom bilanciranju matrice ekonomskih odnosa s inozemstvom gdje se izvozno –uvozna zavisnost izravno programira i provodi, pa o povezivanju domaćeg i inozemnog tržišta, posebice kada se radi o izgradnji velikih objekata infrastrukture i energetike, i tome slično.
Post je objavljen 30.03.2011. u 16:42 sati.