Čekaš u polumraku sobe.
Svi su ti dani isti:
sivi, isprazni, lažno nasmiješeni.
Čekaš statično
ne težiš fluktuaciji
samo čekaš i ne činiš ništa
kako bi čekanje ubrzao.
čekaš, čekaš, čekaš.
Misliš da će doći.
I tako uzalud ide vrijeme,
gubiš trenutke, sate i poljupce,
čitaš nesvrsishodne stručne tekstove
radiš prizemne, svakodnevne, dosadne stvari
družiš se sa ljudima koje ne voliš
jer su te povrijedili
i ti to znaš
i ona to zna
i ona zna da čekaš ali ništa ne činiš
i svi to vide, svi osluškuju neku tihu samoću u tebi
Možda nitko ne zna da čekaš nju
ali ona zna da ju čekaš
i ne čini ništa
jer kao partija šaha (a ona zna da ga igrati znadeš)
sada tvojeg je poteza red.
Pušta ti na volju da čekaš
ona ne čeka
ona samo teži nečemu, ne zna ni sama čemu
i isto je isprazna, siva i nasmiješena
i smije se i lijepa je i pjeva
Lutka bez sjaja u očima s osmijehom na licu i rupom u srcu
Ona je uspješna i lijepa i dive joj se
a nitko ne shvaća da ona čeka onog koji čeka nju
i da zato katkad pogledom praznim guta prostor.
Dovraga, on još uvijek čeka, zaista,
a ona ne čini ništa, čekajući onoga koji čeka-
čekaju li oni oboje Godota?
Čekanje, čekaj, čekam, čekamo,čekajući, iščekivanje, zaista
zašto?
Što čekaš i zašto čekaš? Zar ne vidiš da sve je bliže ljeto
i da male sirene tužno pjevaju nad obalom punom
smrada užurubanosti?
Uskoro će ljeto.. I počet će sloboda.. i kao što to već bude u ljeto..
Hoćeš li i tada čekati? Čekati, onu koja čeka
da ti prestaneš čekati?
Osvrsni se oko sebe, sve je puno onih koji nisu znali čekati... A ona čeka da ti prestaneš čekati, zašto još uvijek čekaš?
Post je objavljen 27.03.2011. u 18:07 sati.