Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/monasticism

Marketing

Crkva posvećuje svoje vjernike



Image and video hosting by TinyPic


Savršenost nije moralni ukras koji stječemo mimo Krista kako bismo stekli uvjete da se sjedinimo s njim. Savršenost je djelo samoga Krista, koji po vjeri živi u nama. Savršenost je život pun milosrđa kojeg takvim čine darovi Duha Svetoga. Kako bismo mogli postići kršćansku svetost, Isus nam je ostavio svoje učiteljstvo, sakramente Crkve i savjete po kojima nam pokazuje put kojim moramo ići kako bismo što savršenije živjeli u njemu i za njega. Za one koji su na poseban način pozvani na savršenost, tu je redovnički stalež sa svojim zavjetima. Pod vodstvom same Crkve nastojimo velikodušno odgovarati na poticaje Duha Svetoga. Iznutra vođeni Duhom Kristovim, izvana zaštićeni i oblikovani vidljivom Crkvom s njezinom hijerarhijom, zakonima, učiteljstvom, sakramentima i liturgijom, rastemo zajedno u „Jednog Krista“.
Crkvu ne smijemo smatrati samo kao instituciju ili organizaciju. Ona je svakako vidljiva i jasno prepoznatljiva u svom učenju, upravljanju i radu. To su izvanjske značajke po kojima možemo vidjeti unutarnje zračenje njezine duše. Ta duša nije samo ljudska, ona je božanska. To je sam Duh Sveti. Crkva, poput Krista, živi i djeluje tako da je u isto vrijeme i ljudska i božanska. Naravno da postoji nesavršenost u ljudi koji pripadaju Kristu, ali je njihova nesavršenost nedjeljivo povezana s njegovom savršenosti, potpomognuta njegovom snagom, očišćena njegovom svetošću, tako dugo dokle god ostaju u živom zajedništvu s njim po vjeri i ljubavi. Po tim članovima svoje Crkve, Svemogući Otkupitelj nas nepogrešivo posvećuje, vodi i poučava, a po nama on može i iskazati svoju ljubav za njih. Stoga je prava narav Crkve biti tijelom u kojem svi udovi »nose terete jedni drugima« i međusobno žive kao instrumenti božanske providnosti. Najposvećeniji su oni koji najpotpunije ulaze u životvorno zajedništvo svetih, koji prebivaju u Kristu. Njihova je radost kušati čistoću one rijeke života čije vode razveseljavaju cijeli Grad Božji.
Naša savršenost, dakle, nije samo osobna stvar nego je tu važan i rast u Kristu gdje produbljujemo svoj odnos s njim u Crkvi i po njoj, što na kraju ima za posljedicu produbljenje našeg sudjelovanja u životu Crkve, mističnoga Krista. To naravno znači i veće jedinstvo s našom braćom u Kristu, dublje i plodonosnije uklapanje s njima u živi, rastući duhovni organizam mističnoga Tijela.
To ne znači da je duhovna savršenost pitanje društvenog konformizma. Puka činjenica da netko može biti dobar dio djelotvornog vjerničkog stroja, nikada nikoga neće pretvoriti u sveca ako on sam ne traži Boga u svetištu vlastite duše. Primjerice, zajednički život redovnika, koji je uređen tradicionalnim običajima i koji je blagoslovljen po autoritetu Crkve, očito je najsavršeniji način posvećenja. Za osobe posvećena života to je jedna od najhitnijih stvari u njihovu staležu. Ali, to je još uvijek tek okvir. Kao takav, on ima svoju svrhu i to se mora iskoristiti. Ali, skele za zgradu o kojoj govorimo ne smiju biti pogrešne. Prava zgrada, Crkva, jedinstvo je srdaca u ljubavi, žrtvi i nadilaženju samih sebe. Jačina te građevine ovisi o tome u kojoj mjeri Duh Sveti zauzima naše srce a ne o tome je li naše izvanjsko držanje ustrojeno i disciplinirano nekim prikladnim sustavom. Čovjekov društveni život neizbježivo zahtjeva određeni red i oni koji ljube svoju braću u Kristu velikodušno će se žrtvovati kako bi sačuvali taj red. Ali, red nije sam sebi cilj kao što ni pojava nereda ne znači svetost. Ljudi koji ozbiljno shvaćaju duhovni život, vrlo često mogu uzalud ulagati mnogo napora kako bi napravili dobre skele koje će biti sve bolje, trajnije i sigurnije a da pritom ne pridaju nikakvu pozornost samoj zgradi. To čine iz nekog nesvjesnog straha od stvarne odgovornosti kršćanskog života, koja je zapravo osobna i nutarnja. To je teško objasniti, čak i neizravno. Njima je gotovo nemoguće komunicirati s drugima. Stoga, nitko ne može biti »siguran« je li u pravu ili nije. U toj sferi unutarnjeg čovjek ima neznatan uvid u to koliko je napredovao ili koliko je blizu savršenosti - dok se u vanjštini napredak može lakše prepoznati a rezultati su vidljivi. Oni se mogu i prikazati drugima kako bi zadobili njihovo odobravanje i divljenje.
Ono najvažnije, najstvarnije i ono što ostaje trajno u kršćaninu dogodilo se u dubini njegove duše. To nitko ne može vidjeti, čak ni on sam. To je samo Bogu znano. Tu nije riječ toliko o vjernom ispunjavanju vidljivih i općenitih pravila, koliko o vjeri: nutarnjem, tjeskobnom, gotovo očajnički osamljenom činu po kojem priznajemo našu potpunu ovisnost o Bogu po prihvaćanju njegove riječi i otkrivanju njegove volje u najdubljim dubinama svoga bića, kao i u poslušnosti autoritetima koje je ustanovio.
Vjerovanje, koje tako svečano pjevamo na liturgijskim slavljima, u jedinstvu s cijelom Crkvom, pravo je i vrijedi jedino onda ako izražava nutarnje predanje volji Božjoj, a što se izvana manifestira po Crkvi i njezinoj hijerarhiji a iznutra po nadahnuću božanske milosti.
Naša je vjera, dakle, potpuno predanje Kristu, po kojem svu svoju nadu stavljamo u njega i njegovu Crkvu, a svu snagu i svetost iščekujemo od njegove milosrdne ljubavi.

Thomas Merton, Život i svetost


Post je objavljen 22.03.2011. u 21:31 sati.