Marketing
Kino naše mladosti
Drago Orlić: »Ispovijest jednoga kinoamatera«, zbirka pjesama i proznih zapisa, Antibarbarus, Zagreb, 2010.
Nevjerojatan je taj Orlić, em štanca knjige u zadnje vrijeme k'o nenormalan, em mu je svaka nova knjiga nevjerojatno različita od svih prethodnih, em mu je u svakoj novoj knjizi sve vidnije sakupljen - cijeli život. A život je, kad ga sagledaš s distance, kao film: malo djetinjstva, pokoja uspomena i poneka laž (citiram Orlića koji citira Fellinija, valjda). Filmu je posvećena ova Orlićeva knjiga, ali ne filmu kao umjetnosti (ovo dakle nije filmska enciklopedija ni knjiga filmskih kritika, iako ima ponešto i od toga), već filmu kao životu: ne filmu koji prikazuje ili imitira život, već filmu koji znači život onima što uz njega odrastaju, stasaju, razvijaju se, sazrijevaju.
Zaći će tako Orlić u svoje vodnjansko djetinjstvo, sjeća ga se, sam kaže, bolje nego nekih jučerašnjih stvari, proživjet će ponovno svoje mladenačke školske dane tijekom kojih je kratko, svega par godina, hodočastio u pulski kinoklub Jelen, tamo učio o filmu, učio praviti filmove, učio gledati filmove, i kroz filmove upoznavao sebe, ljude, grad i svijet. Mnogo toga je iz tih pulsko-jelenskih dana Orlić ponio u život što je eksploatirao kasnijih desetljeća, a sada kao da vraća dug, knjigom o filmu i sebi, koja bi, i da nije napisana skoro pa po narudžbi, za posljednji pulski Sajam knjiga posvećen knjizi i filmu, kad-tad morala nastati. Jer to što je Orlić u ovoj knjizi, to smo pomalo bili svi mi u ono, danas naizgled tako davno vrijeme kada su film i kino bili ljubav i nužda, radost i potreba, dokolica i dubokofilozofska introspekcija, zabava i pouka, prilika za samotnost i šansa za društvenost, zna se kakvu. A da bi se iskreno sagledalo to i takvo vrijeme, treba biti pomalo huncut, pomalo bezobrazan, pomalo brutalno iskren i samokritičan, pomalo isključivi esteta, pomalo sebični pragmatik, pomalo džentlmen i pomalo čudak: sve je to film radio od nas onih davnih dana kad smo kroz film tražili sebe, a Orlić se danas pojavio kao neki zapisničar, ne samo svog, nego i naših filmskih ili filmofilskih života.
Sate i sate smo kao klinci, i mi koji nismo bili članovi kinoklubova, proveli razgovarajući o svemu ovome o čemu Orlić piše u ovoj knjizi: o filmovima, o glumcima i glumicama, o njihovim likovima, režiserima, o sjajnim filmskim trenucima i gafovima, o glazbi na filmu, o top-listama najboljih filmova ili najboljih filmskih naslova (neka mi bude dopušteno ukazati na jedan Orlićev propust: na top-listu najduljih filmskih naslova zaboravio je uvrstiti moj osobni i filmski i naslovni favorit, Woody Allenov Sve što ste ikada željeli znati o seksu a niste se usudili pitati), svađali se oko vlastitih favorita i miljenika, prolazili što i svi drugi klinci kada je riječ o kinoulaznicama, novcu za te ulaznice i načinima ulaska na projekciju; da ne zaboravimo ni na mrak kinodvorane i prilike koje taj mrak pruža…
Više kao Kiš nego kao, recimo Tribuson, uronio je Orlić ovom knjigom u one neke davne dane »sreće, ljubavi i zadovoljstva«. Knjiga se, formalno, sastoji od dva niza tekstova: jedan niz čine numerirani kratki prozni zapisi koji su zapravo dokumentarističke i autobiografske pričice o Orlićevoj, pulskoj i svjetskoj filmskoj povijesti i estetici, uz poneki ubačeni citat iz novina ili Filmske enciklopedije; dok drugi niz, izmiješan s prvim, čine pjesme, filmu posvećene uglavnom alegorično, više usmjerene na slatke ili gorke sokove života, na ono što se živeći uz film događalo ili moglo događati. No, tekstovi u nizu proznih zapisa ponekad su više od poezije; dok istodobno neke od pjesama više nego što pjevaju - pričaju priču.
(Objavljeno u Glasu Istre, 22. siječnja 2011.)
Post je objavljen 22.03.2011. u 07:57 sati.