Neobična vremena...
Prije dva dana čistila sam sjemenje. Brinem o njemu dosta, ali jedan dio mi je ostao manje sređen u Centriću i grickali su ga mišići, mačke se uvukle pa spavale, u kutiji se pronašao i pokoji drekić...Uglavnom, imala sam ga tri kutije, dio stvarno pojeden, ali i dio koji je stvarno zdrav. Mislila sam si da svo sjemenje bacim jer nemoguće ga je raščistiti, a onda, jednostavno nisam mogla. Što bi moja baka rekla, bila bi to grehota.
Odnesla sam ga na moj vrt pod steljom i na jedan dio nasut steljom pobacala sam i dinja i krastavaca, mahuna, cvijeća, soje, svega što se našlo. Prekrila slojem i ostavila neka naraste onaj tko je jak.
Možda čudno, ali cijelo sam vrijeme, dok sam to radila, mislila na Japan, na te ljude i na našu mogućnost da posijemo i uzgojimo u uvjetima koji su, prema njihovima, idealni. Gotovo da sam to sjemenje namjenila Japanu, dobro je ono, slabo je već pojedeno, a snažno ima priliku izrasti. Isto šaljem tim divnim ljudima, snagu i nadu u spas, novi život čak i onda kad djeluje da to više nije moguće.
Mislila sam si kako smo mi ljudi dio cjeline na ovoj Zemlji, kao što ona pronalazi snagu da pobjedi i prebrodi nemoguće uvjete, mora da smo i mi kao vrsta pobrali barem dio te mogućnosti. Gledam i šaljem im molitve i dobre namjere, Anđele i sve koji im mogu i trebaju pomoći. Možda nije puno, ali možda i je. Gledajući sada taj hrabri narod, gledamo svi sebe, mogućnost koja se svima može dogoditi i reagirati makar i dobrim namjerama nešto znači.
Sve pomaže, osvjestiti sebe, a onda oko sebe malen je početak za čovječanstvo, ali velik za nas, a čovječanstvo se sastoji od nas, pojedinaca. Pronađimo svatko neki način, naš način da djelujemo, sigurna sam da sve dobro pomaže, ništa nije malo i beznačajno.
Post je objavljen 18.03.2011. u 20:43 sati.