Marketing
Ima li smisla ići dalje???
Dragi prijatelji,
Osnovali smo se 1964. godine na inicijativu gosp. Matka Župe kao društvo koje je imalo zadatak očuvati i obnoviti narodnu nošnju i običaje našeg kraja, i od tada djelujemo s prekidima.
Naš rad se uvijek temeljio na entuzijazmu i ljubavi prema tradiciji i nasljeđu.
Počela sam plesati u F.S. Poloneza sa 14 godina, ponosna i sretna jer je i moja majka plesala 70-ih. Na prvi pogled sam se zaljubila u našu narodnu nošnju, ili po naški u "pelišku", zatim je u pubertetu nastupila kriza tih godina i nekako mi se nije dalo ići na folklor ali zahvaljujući mojoj tetki gđi. Mariji Mrgudić sam se vratila 2002. ili 2003. i počela voditi malu grupu koja je tada brojila oko 50-tak članova. Moja ljubav prema tradiciji je rasla sa svakim otkrivanjem naše povijesti i običaja, zaljubljena sam u našu povijest koju nažalost mnogi ne znaju jer nemaju prilike znati ni čuti...
2007. su me predložili za predsjednicu F.S. POLONEZA, i ja sam prihvatila, iako me bilo strah, i krenila dalje na čelu broda koji je već tada počeo tonuti. Borili smo se svi skupa koliko smo mogli, krpali rupe, mijenjali motore, nekad uspješno, nekad i ne, stalno na meti ogovaranja, kritika, tu i tamo koja pohvala, uglavnom od stranih ljudi, rijetko iz mjesta...
Pokušali smo ući u školu, da nam dopuste da vodimo folklor u sklopu škole - nisu nas htjeli, pokušali smo da nas puste jednom mjesečno na satove razrednika - ni to nisu htjeli, pokušali smo se ubaciti u školske priredbe - rekli su nam da smo dosadni jer da plešemo stalno isto (a ne znaju za bogatstvo tradicije i plesova našeg kraja). To je samo jedan primjer.
Neki profesori su nas zvali da im gostujemo na satu kad su učili našu Županiju i to je bilo prekrasno, ali dogodilo se samo dva puta.
Kada bi imali podršku škole bilo bi nam puno lakše raditi, ovako samo gubimo djecu, a radili jesmo, obilazili smotre folklora, putovali, gostovali kod drugih društava, bili na televiziji, obnovili nošnje, obilazili seminare, plesali za turiste, borili se... Nekako nam i internet i sve neke novije stvari oduzimaju djecu, kao da tradicija nije važna, kao da je sramota plesati folklor...
Najveća podrška i desna ruka mi je gđa. Roberta Daničić koja je uvik bila i potpora, i moj +, i bez koje ne bih napravila ništa jer smo sve prolazile zajedno!
25.03.2011. prestaje moj mandat predsjednice ( na koji sam bila jako ponosna, ne zbog titule nego zbog folklora) i ja sam po prvi put u ove 4. godine u dilemi, ostati ili otići? Ne znam ima li više smisla boriti se s vjetrenjačama, ima li smisla voditi ovaj brod koji tone, postoji li itko tko bi to preuzeo?
Ljubav prema folkloru i tradiciji je tu, volja i želja za rad je tu ali KOME, ZA KOGA??? Zar roditelji više ne odgajaju djecu da poštuju tradiciju i običaje? Zar nije čast plesati u svojoj narodnoj nošnji? Zar nije čast obući nošnju za blagdane na misu? Nosit Gospu ponosno u nošnj? Di vodi ovakakv svit? Kakav je to čovjek koji ne poštuje svoju tradiciju?
Zahvaljujem onima koji su odvojili par minutica za ovaj tekst i poklanjam svima veliki osmijeh!
S poštovanjem
Jasminka Jurović
Post je objavljen 17.03.2011. u 14:04 sati.