Obitelj je, uči nas sociologija, temeljna jedinica društva. Društvo, dakako poznaje i druge oblike organiziranja, ali obitelj je jedina koja se organski reproducira. (Pojedinac se, naravno, može razmnožavati i izvan obitelji, ali izolirani pojedinac ne čini društvo.) Obitelj je zapravo najpostojanija i najstarija vrsta među pojedincima koja postoji, što je čini odličnim kandidatom za preživljavanje u budućnosti.
Zbog svega rečenog, ne čudi što se brojne škole mišljenja - od religija do ideologija - trude steći kontrolu nad institucijom obitelji - bilo kroz afirmaciju njenog položaja, bilo kroz njeno dugoročno uništenje.
---- Kome se žuri, može preskočiti sljedeći odlomak ----
Zadržat ću se na našem malom segmentu svijeta, koji širokim prstenom okružuje Mediteran, obitelj je temelj prava; ono pravo koje je imao otac odnosno poglavar plemena, prenosilo se u zakonodavstvo dalje na zajednicu i državu. Kršćanstvo uzima obitelj kao svoju temeljnu metaforu u kojoj je Bog otac, Crkva majka a svi smo mi braća. Kontrolom obitelji, kroz ženidbu, rimokatolička crkva u Europi pokušavala je spriječiti međukonfesionalne brakove, koji su posebno opasni kada svog neistomišljenika ili protivnika želite prikazati kao neprijatelja: ti brakovi takve teze sijeku u temelju. Marksizam ne gleda na obitelj kao na nešto pozitivno; ona mu ne odgovara jer čovjeku daje osjećaj sigurnosti i pripadanja, a to je upravo zadatak diktature proletarijata, a u praksi izazivanje osjećaja NEsigurnosti je bilo puno važnije. Suvremeni postmoderni kapitalizam malo je podvojen u svom odnosu prema obitelji: s jedne strane, on treba povećanu potrošnju koju obitelji generiraju, ali opet smeta mu povezanost, lojalnost i određena doza ne-materijalizma u odlučivanju, koje nas čini lošim radnicima i lošim potrošačima.
Ako zanemarimo velike "-izme" iz prethodnog odlomka, današnji obični ljudi se također svrstavaju na liniji za ili protiv obitelji ma što govorili riječima i mislili mislima. Ja se, da prostite, ne slažem ni s jednim ni s drugim; odnosno - imam svoje razloge za obtelj. Ako vas zanimaju - nastavite čitati, ako ne, doviđenja i hvala na suradnji!
Današnjim se obiteljima može puno toga prigovoriti. I sam sam dugo godina zamjerao obitelji da guši osobnost pojedinca, da institucionalizira ljubav, da propisuje ono što nijedna osoba ne može drugoj zapovijediti na silu i slično. [Da se razumijemo - nisu sve moje skepse prema obitelji proizlazile iz one obitelji u kojoj sam odrastao. Naprotiv. U mnogim smo stvarima imali sreće!]. Krenimo od gušenja pojedinca. Ne sporim da je to u određenoj mjeri točno, jednako u onoj u kojoj možemo odbaciti one dijelove kirurgije koji bole. Bole, ali za naše dobro. Obitelj nam trlja u facu da smo dio prirode u daleko većoj mjeri nego što smo mi voljni priznati i sami sebi, a kamoli drugima. U obitelji se rađamo, rastemo, učimo, hranimo, branimo, razmnožavamo, odgajamo djecu, starimo, umiremo - baš kao i tuljani, krave, rode, miševi, deve ili sokolovi. Kako se zove onaj osnovni zakon koji pokreće i oblikuje život u prirodi? Evolucija, odnosno načelo preživljavanja najprilagođenijih. U prirodi postoje vrste koje soliraju i one koje žive u skupinama. Dame i gospodo, majmuni žive u skupinama. Rekli smo da se u skupinama životinjama uče životne istine, a kod društvenih životinja jedna od najvećih istina je - odvoji se od grupe, i nećeš još dugo! To rekavši samo objašnjavam tendencije nekih obitelji da guše pojedinca - nipošto ne pravdam. Ono čime se pojedinac može okoristiti čak i u takvim obiteljima jest da bude - bolji, jači. Ako postoji dominantan pojedinac u obitelji, mudar će naučiti kako i kada mu se suprotstaviti, kako ga izmanipulirati, kako dobiti ono što želiš; kada se boriti, a kada povući. Gledajući sukobe u obitelji (naravno koji se javljaju u nekoj normalnoj mjeri) dijete i mladi čovjek uči na svom ali i na tuđim primjerima; savladava interpersonalnu komunikaciju, gradi odnose, uči uloge, trenira se za budućnost... Oni koji odrastaju samo s mamom i tatom jednostavno su prikraćeni za to iskustvo.
Osim zamjerki koje ima pojedinac, i samo društvo prepoznalo je i opasnosti koje donosi obitelj, a koje možemo svesti pod zajednički nazivnik nepotizma. Naravno, nepotizam kao pogodovanje rođacima u javnim stvarima ne valja. U privatnim stvarima, to ne nazivamo nepotizam, ali definitivno nemamo pozitivno mišljenje prema tome; nekako smo skloni one koji su svoje bogatsvo ili imetak stekli obiteljskim radom i suradnjom gledati kao gotovane, tatine sinove... Istna, često imamo i povoda za takvo razmišljanje, ali kako netko reče, nema gore stvari od dobrog savjeta koji daje osoba koja ga se ne pridržava. Gospodin Götz Wolfgang Werner, osnivač i vlasnik DM-a (Drogeriemarkta) smatra da je sramota naslijediti hrpu love. Ja mislim da nije tako. Povijesno gledano, ljudi za razliku od životinja, prvi su počeli preositi svoje znanje na potomke. Zato smo izmislili jezik, slikanje, simbole, pismo, a to nas je i zauvijek pokrenulo u smjeru kojem nijedna druga životinja nije krenula (barem tako sada znamo). Dakle, kada je jednom netko naučio paliti vatru kremenom, njegovi potomci nisu to morali otkrivati. Dapače, za besmislen posao ostale su poslovice "otkrivanje tople vode" odn. "ponovno otkrivanje kotača" u engleskom jeziku. Gradili smo i gradimo svoje znanje na znanjima ranijih generacija, gradimo svoje gradove nadograđujući gradove stare i po nekoliko tisuća godina, dan danas koristimo ceste koje su trasirane i probijene kroz planine i močvare prije više stotina godina, eksploatiramo šume koje su drugi sadili, a sadimo mladice koje će netko drugi sjeći - i to sve ovdje u Hrvatskoj. Nikakva mistika ili ezoterija. Pravilo nastavljanja štafete života i konstantne gradnje na osnovama predaka važi u svim segmentima života koji mi u ovom trenutku padaju na pamet. Gospodin Werner, i mnogi od nas misle da su lova i imovina iznimka. Ako ja poput žiška u kruhu moram se zubima izboriti za svoje mjesto u ovom svijetu, zašto, ali zašto bih to želio svojoj djeci? Slažem se sa Wernerom da djecu ne smijemo razmaziti, da ih trebamo školovati, naučiti kako biti dobar gospodar, ali smatram da im treba ostaviti i materijalni temelj na kojem će pripremati teren na kojem će dalje zidati njihova djeca...
Svaka politika koja oporezivanjem destimulira ulaganje u trajna dobra i njihov ostanak u obitelji (porez na imovinu, porez na nasljedstvo, porez na darove unutar obitelji) ide za time da uništi viškove što su ranije generacije stvarale. Time bi svaka generacija startala od nule, i bivala zaokupljena pukim preživljavanjem, što vlastima odgovara, jer čovjek koji se bori za osnovne stvari, nema vremena za borbu za pametnije stvari.
Obitelj, dakle ima moć; moć da nas štiti, te da suprotno od socijalnog darvinizma, omogući preživljavanje i onima koji biološki nisu najjači. Istovremeno upravo u sklopu darvinizma, na taj način osiguravaju društveni opstanak najsložnijim i najuspješnijim obiteljima. Kako često volim pisati, moć se običnom čovjeku sustavno ogađuje. Tako znam za samohranu majke više djece. Žena je obična radnica. Ima stan, djeca se školuju. Dobro im je. Ljudi za njih odmahuju rukom - 'pa to su ti Hercegovci..." kao da je time sve rečeno, pa i to da "mi" nismo, i ne želimo biti kao "oni". Pitam ja "A što je loše u tome, podržavati sestru, sestričnu, tetu, ujnu, šogoricu? Njena djeca su moji nećaci, bratići, neka se školuju. Danas-sutra ću ih zaposliti, ili će oni zaposliti moju djecu ili će mi biti partneri u poslu, a ako ja ili tko od moje djece propadne, pomoći će. Što je loše u tom sustavu? Što tu ne vrijedi primijeniti. Daš nešto; dobiješ nešto. Na kraju, kada ostarimo, tko će se brinuti za nas? Država? Firma? Stranka? Crkva? Prijatelji? Susjedi? Ma najvjerojatnije je (znači: naj-vje-ro-jat-ni-je a ne 100% sigurno) da će to biti naša djeca i rođaci.
I zato smatram da bi svaka politička opcija koja zaslužuje moje razmatranje uoči zaokružilice trebala jasno definirati poteze kojima se obitelj jača, potiče, utvrđuje i štiti, kako je u ostalom i zapisano u Ustavu.
Post je objavljen 16.03.2011. u 00:03 sati.