Jedan dio mog djetinjstva nepovratno su obilježile riječi iz naslova.
Tko ih je svako malo izricao?
Prijateljičina baka kada se povela riječ o muškarcima.
No, idemo redom.
Odlučila sam pisati o prvom poljupcu.
Svi smo ga imali, doduše ja ga se baš i ne sjećam najbolje.
U vremenu odrastanja uz crno bijele televizore i vjeronauk poslije škole u najljepšem malom mjestu na svijetu, poljubac je bio čista enigma.
Izlaskom iz doba kada mi je glavni frajer bio drug Mirko, polovica dueta sa Slavkom iz nenadmašnog editorijala "Nikad robom", počela sam se pitati kako se ljubi?
Daleko od toga kako nisam maštala o Mirkovom poljupcu, doduše tek pošto on uništi još jedan bunker mrskog nam okupatora.
Ni filmovi nisu bili ništa bolji.
"Samo jedan dan života" nije nudio baš nešto puno poljubaca, tek srceparajuću glazbu i plač poslije strijeljanja glavnog junaka.
Doduše, strijeljanje nisam ni stigla odgledati pošto je cijela školska dvorana pretvorena u kino za tu priliku grcala u suzama nad pjesmom pa sam grcala i ja.
Dakle, poljubac je graničio sa zonom fantastike.
Nije da nisam pokušavala saznati, no nekako mi je bilo ispod časti pitati Iveka iz sredine razreda bi li se ljubio sa mnom?
Već onda sam znala kako se ne priliči nuditi usne prvom Iveku koji je pri ruci.
U mom turobnom razmišljanju ni prijateljica mi nije bila ni od kakve koristi jer nije imala iskustva.
Baš kao i ja.
Majka, pitate se?
Haloooo...tko bi usudio se pitati kuda s jezikom dok se ljubi, a rentgenske vas oči svrdlaju uz ono "Meni se uvijek možeš obratiti i sve pitati"?
Nema šanse!
Kako uopće preživjeti odrastanje?
Prijateljičin tata je radio u Njemačkoj pa smo uvijek imale one kataloge Quelle pri ruci, one što su težili nešto manje od pet kilograma.
Mislim kako je Quelle prva riječ koju sam uopće naučila na njemačkom.
Pustimo sad robicu, u ono vrijeme koje je bilo krcato pitanjima o nepoznanici zvanoj muškarci mi smo ih gledale u katalogu.
Muškarce u donjem rublju, Quelle izdanje proljeće-ljeto 1973.
Prva slika muškarca urezana u moj pretpubertetski mozak bio je njemački ljepotan sa zulufima, sunčanim naočalama i tigrastim kupaćim gaćama navučenim do pupka.
Tata je imao i medicinski leksikon pa smo frendica i ja učile o spolnosti proučavajući spolne bolesti iz leksikona.
Na latinskom, onako čitaj kako piše.
Dakle, osim njemačkog natucale smo i toliko latinskog da bismo se čisto fino sporazumjevale na rimskim orgijama.
Samo, što su to orgije?
Naoružane znanjem o anatomiji muškog tijela nekog Hansa i popriličnim znanjem o spolnim bolestima, još uvijek nismo znale kamo s jezikom dok se ljubi?
Onda je priskočila prijateljičina baka s pričom o tamo nekoj koja je doživjela sudbinu goru od smrti jer je dala nekome prije braka.
Dala što?
Vrijeme je prolazilo pa sam ipak odlučila poduzeti neke konkretnije mjere čisto da ne umrem u neznanju.
Prva stvar koju sam poljubila bio je ormar.
Onaj u spavaćoj sobi, kvalitetna iverica lakiranih vrata.
Vidjela sam povremeno one filmske poljupce, one kada jako mašu glavama, a on nju prihvati u naručje.
Ovo drugo s ormarom nije dolazilo u obzir.
Nikada ni jedan ormar nije bio toliko prekriven poljupcima.
Sve mi se nekako čini da odatle seže moja ljubav prema muškarcima koji su pomalo kao drvo.
Ipak, jezik mi se pri poljupcu svako malo zaplitao u kvalitetnu polituru pa mi je poljubac mirisao na sredstvo za održavanje namještaja.
Onda se pojavio Damir i pozvao me jednu večer u šetnju.
Damir je inače bio objekt žudnje svake curice u najljepšem malom mjestu na svijetu.
Da, taj Damir me pozvao u šetnju.
Ok, sjećam se puta, večeri, povratka, sjećam se čak i poljupca.
Ali stvarno se ne sjećam jel' bio filmski ili ne?
Kada me prijateljica pitala kuda s jezikom ja pojma nisam imala.
Jedina briga mi je bila da ne doživim sudbinu goru od smrti.
Post je objavljen 15.03.2011. u 22:23 sati.