Ima jedan osjećaj koji se u meni javlja svaki put kada sam na kraju nekog dužeg putovanja. Vjerujem da nisam jedini. Čudan je to osjećaj. S jedne strane nostalgija za domovinom, za svojim gradom, svojom kućom, svojim krevetom... S druge strane, potpuno suprotno, nostalgija za svim onim danima provedenima na putu, za mjestima koje sam posjetio, i želja da mi se možda još i ne ide kući. Te dvije nostalgije, ta dva pola koja se uvijek nekako sukobljavaju u mojoj glavi svaki posljednji dan svakog dužeg putovanja u mom životu i danas mi prave zavrzlamu u mojoj glavurdi. Dok kroz prozor aerodromskog vlaka polako nestaje kineska metropola, naviru mi slike svih onih sedamdeset i kusur dana. Još tamo u studenom krenuo sam s Južnom Korejom, koja je upala u posljednji tren u itinerer, isključivo zbog jeftine aviokarte, i toliko me oduševio taj njen specifičan spoj Japana i Kine da već sada razmišljam, gledam kalendar kada bih mogao ponovno dati petama vjetra i put Korejskog poluotoka. Jer četiri dana, koliko sam na ovom putovanju uspio odvojiti za Koreju, prava su mizerija za ovog dalekoistočnog tigra. Tigra u svakom pogledu.
Burma. Iako je, moram priznati, teško bilo zaobići vojnu huntu i davanje džeparca svemogućim generalima, pokušao sam da od mog putovanja u ovu još uvijek uspavanu i premalo istraženu zemlju najviše koristi imaju oni koji su me i najviše oduševili u ovoj zemlji – obični ljudi. Bilo u Mandalayu, Hsipawu, Baganu, Ngwe Saungu ili Yangonu uvijek sam nailazio na ljubazne i nasmiješene ljude, uvijek spremne pomoći, s iznenađujuće visokim stupnjem znanja engleskog jezika s obzirom na izoliranost njihove zemlje. Za frazu «Stranac je svetinja», tako često korištenu na krivim mjestima, Burma je pravo mjesto. I da ne zaboravim – burmanski taksisti, vjerovatno najpošteniji taksisti na koje sam naletio za vrijeme mojih lutanja kroz 69 zemalja naše Kugle.
A onda je nakon Burme krenuo dosad moj najduži overland pothvat. Trebalo je izdržati tisuće i tiduće kilometara putovanja od Singapura preko Malezije, Tajlanda, Laosa i poprečno preko čitave Kine do Pekinga korištenjem samo kopnenih prijevoznih sredstava. Moram priznati da je bilo nekoliko puta kada sam mislio dignuti ruke, odjebati sve i ukrcati se na prvi avion. Posebice u Kini gdje je zbog kineske Nove godine bilo otežano pronaći karte za autobuse ili vlakove. Ali uspio sam. Ipak. Sad s osmjehom na licu, velikom dozom zadovoljstva i još većom samopouzdanja, sjećam se onog rasklimanog i cvilećeg noćnog autobusa iz Singapura za Kuala Lumpur u kojem je nemoguće zbog buke bilo sklopiti oči. Ili one kombinacije autobusa i kombija ne bih li se dočepao tajlandske plaže i malo napunio baterije za ostatak putovanja (nažalost, sa stotinama Skandinavaca koji su došli na istu ideju na Koh Muku, ali konačno sam se uspio odmoriti u raju Koh Ngaija). A bez puno razmišljanja, daleko najneobičniji prijevoz koji sam ikada uzeo (blizu mu je jedino vožnja na krovu autobusa u Nepalu) bio je mali kamion na putu iz Nam Lika za Vang Vieng u Laosu i vožnja poput pravog lokalca na stražnjoj platformi, grčevito držeći jednom rukom prečku pred sobom, a drugom svoj fotoaparat ne bih li fotografirao prekrasne prizore ruralnog Laosa i planine za koje dotad nisam znao da ih je toliko u Laosu. A onda je došao Luang Prabang, jedno od najmagičnijih mjesta u kojem sam ikada bio, a za koje su mi prethodno rekli da ovdje svi planovi padaju u vodu. Tada sam se nasmiješio i odmahnuo rukom. Planirao tri dana, ostao tjedan. To sve govori. Ovaj labirint budističkih hramova već je dvije godine za redom proglašavan najljepšim gradom od strane čitatelja britanskog časopisa o putovanjima «Wanderlust». I s pravom.
A kada sam trebao napustiti Laos i krenuti prema velikoj Kini, nije mi se previše išlo. Uzeo sam toliko omražen kineski sleeper bus i 28 sati se truckao od Luang Prabanga do Kunminga. I na kraju nije bilo uopće toliko loše koliko sam očekivao da sam se nebrojeno puta zapitao: «Što svi toliko pizde o kineskim spavaćim busevima?!».
Sve što sam posjetio u kineskoj pokrajini Yunnan bilo je plod čiste improvizacije. Ni Dali ni prekrasan dijelić ruralne i stare Kine u dolini Shaxi ni Lijiang nisu bili u mom itinereru kojeg sam sastavljao doma, mjesecima prije polaska na put. Plan je bio, kada sada razmislim, dosta dosadan – od Kunminga na sjever u Chengdu. Posjetio sam i oba ova grada, ali ono što sam ubacio između njih pokazalo se kao vrhunac ovog putovanja ne samo po Kini, nego i u totalu. Dolina Shaxi je posebice dokaz da postoji još uvijek Kina sa starih razglednica i starih filmova, neiskvarena masivnim turizmom i pretjeranom industrijalizacijom.
Teško ću ikada zaboraviti ona dva busa kroz planinske prijevoje na istočnim obroncima Himalaje kroz snijeg i led i osjećaj, prvi put u životu, srca u petama. Bio sam vrlo uvjeren da ću tada završiti ovaj svoj divni život negdje u provaliji jugozapadne Kine u autobusu punom hračkajućih Kineza koji usput puše kao Turč...Kinezi.
No, preživio sam. Samo da bih se par dana kasnije smrzavao na -10, -15°C i hladnim sibirskim vjetrovima Unutrašnje Mongolije, koja je također upala u ovo putovanje kao improvizacija na putu za Peking. Nakon što sam preživio lude vožnje po zaleđenim planinskim prijevojima, u Hohhotu sam igrao ruski rulet s gospođicom Hipotermijom. Ali i dobio kratak uvid u tibetanski budizam i uopće tibetanski svijet koji me toliko fascinira, a evo ni ovaj put nisam uspio doći do samog Tibeta.
I Peking. Iznenađujuće čist. Iznenađujuće pust. Iznenađujuće topao. Kontrast onom Pekingu iz jeseni 2006. kada je bilo hladno ko sam vrag, puno ljudi, a smog se mogao rezati nožem.
Da budemo jasni, a oni koji su «gutali» ovaj putopis od početka pa sve do kraja dobro to znaju, nisu mi samo cvijetale ruže. Bilo je i tulipana. Tulipan broj jedan, na samom početku putovanja, Sjeverna Koreja napala Južnu. Histerije u samoj Koreji nije uopće bilo, više ju je bilo u inozemstvu. Ali iznenada su otkazani svi izleti u Demilitariziranu zonu, najstrože čuvanu granicu između dviju Koreja. Ostao sam kratkih rukava.
Tulipan broj dva – osokoljen sigurnošću Burme, nije trebalo lopovu dugo da me skuži i olakša. U metrou Kuala Lumpura ostajem bez novčanika sa svim kreditnim i debitnim karticama. Panike nema. Ne dopuštam ovom probisvijetu da mi uništi putovanje. Ostatak putovanja «živim» na sestrinoj kartici.
Putovanje je moglo doći kraju i početkom siječnja. Vozeći se na skuteru po okolici Luang Prabanga u Laosu «pobrao» sam još jedan tulipan – bolje reći, tri šava na lijevoj ruci i još nekoliko gadnih rana po cijelom tijelu. Očito nisam tako dobar kauboj kako sam mislio i skuter me lako bio zbacio iz sedla. No – putovanje sam nastavio.
Onda je došla Kina i sve one infekcije očiju. Situacija je bila postala zamorna da sam naposljetku odlučio u Kini otići na okulistički pregled kod okulistkinje, koja nije znala ni riječ engleskog i s kojom sam se sporazumjevao preko google prevoditelja, odustati od leća i kupiti nove naočale za vid. (Stare su ostale negdje na dnu rijeke Nam Lik u Laosu prilikom još jedne moje lude ideje – kanuinga i očekivanog prevrtanja.) Pred sljedeći odlazak u Kinu, obećajem otvoriti kladionicu: Koliko dugo će trebati ovom «putopiscu» da mu se inficiraju oči?.
Već spomenute lude vožnje po zaleđenim planinama Yunnana i Sečuana doimaju se kao mačji kašalj u usporedbi s posljednjim tulipanom. Nakon što sam se uspio unatoč prometnom kaosu kineske Nove godine ipak dočepati Pekinga, problem je bio iz njega vratiti se kući. Baš kao naručena buknula je revolucija u Egiptu, a ja sam trebao letjeti Egyptairom preko Kaira. Očekivano svi letovi su otkazani, a Egyptairovci su neprofesionalno samo slegnuli ramenima i rekli: «Snađite se sami!».
I tako ja danas idem na aerodrom, supermoderan Beijing Capital. Ali ne da bih uhvatio let za Kairo, već za Moskvu. Kakva sad Moskva? Eh, nakon nekoliko sati pretraživanja interneta i kontakata s prijateljicom koja je voditeljica poslovnice jedne naše velike putničke agencije, najjeftinija je ispala karta Aeroflota za Beograd preko Moskve. Kada me krenulo, stvarno je krenulo. Na moskovskom aerodromu Domodedovo nedavno se dogodio teroristički napad. Bilo je mrtvih. Ja letim pak preko Šeremetjeva, ali svugdje je podignut stupanj sigurnosti. Nakon modernog Aeroflotovog aviona i leta preko ravnog i snijegom prekrivenog Sibira (kao da je preko čitavog ovog velikog prostora netko rasprostro bijeli stolnjak), na Šeremetjevu se u improviziranim kućicama skidaju cipele, prolazi kroz detektore, otvara ručna prtljaga i svaki zavežljaj u njoj. Histerija je u zraku. Toliko je napeto da se zrak može rezati nožem.
A onda čekanje. I čekanje. I čekanje. Iako sam bio uvjeren da je let za Beograd također Aeroflotov, na kraju se uspostavilo da je riječ o avionu Jugoslovenskog Avio Transporta ili, skraćeno i puno poznatije – JAT. Siguran sam da kod naše starije populacije ime JAT priziva neku nostalgiju za prošlim vremenima. Kod mene ne. Ja sam ipak dijete Croatia Airlinesa (ha ha ha). Ali opet, uzbuđen sam ko malo dijete što ću napokon i ja letjeti tim čuvenim JAT-om.
Avion kasni. I baš kad sam pomislio «Jebiga, Croatia Airlines i JAT isto sranje, drugo pakovanje. Sve je to Balkan.», ugledavši JAT-ovog «ljepotana» priča se naglo mijenja. Sada kažem:
«Hvala Bogu na Croatiji Airlines!».
Avion je nesumnjivo, i tu me nitko neće uvjeriti u suprotno, iz vremena bivše Juge. Pravi katapult u prošlost. Sjedala su kožna i izlizana, poprilično zamazana. Izgledaju kao kosturi. Škripe. Nasloni za ruke toliko su klimavi da me strah uopće tamo stavljati ruke ne bih li ih do kraja rasklimao. Stolić se drži za sjedalo ispred na jednom jedinom čavliću. Iznad glave ogromni smeđi gumbi u stilu osamdesetih (naravno da uglavnom ne rade) ne bi li ih mogao vidjeti i netko s dioptrijom od -20.
Potom slijedi uzlijetanje. Prava poslastica. Cijeli avion toliko škripi da prema njemu glasanje vrana se doima kao uhu ugodan pjev. Hoće li uopće izdržati do Beograda?, pitam se. I razmišljam tijekom leta jesam li igdje prije vidio, a bome sam se naletio u posljednjih desetak godina i svačega nagledao, ovako jadan avion. Ne mogu se sjetiti. Iskreno.
Uz sve to, stjuardi i stjuardese svi 50+ godišnjaci, uniforma im se očito nije mijenjala još iz onog vremena, engleski preko razglasa toliko nerazumljiv da se naši Croatia Airlineci u usporedbi s JAT-ovcima čine kao pravi poligloti. A onda me iz mojih jatovskih misli iznenada prenuo glas čiča stjuarda:
«Šta ćeš da piješ?».
Gledam oko sebe. Još uvijek sam u avionu. Još se uvijek sve klima i škripi. Još uvijek je čiča stjuard tu i ja mu pokazujem na coca colu. Živjela Koreja! Živjela Burma! Živio Singapur! Živjela Malezija! Živio Tajland! Živio Laos! Živjela Kina! Živjeli svi dobri ljudi! Živio ja! Živio nam JAT!
-------------------- tko bi rekao, napokon KRAJ! --------------------