I mozda cu zauvijek biti okrugla, poput jabuke. I mozda cu zauvijek biti rumena, poput jabuke. Zato sam je sad pojela jabuku da ne zaboravim kako cu mozda zauvijek izgledat.
Kroz zivot sam naucila skole, na ruzan nacin. Neki su ucili i kroz jos ruznije zgode al ne mogu biti skromna sad. Na ruzan nacin naucila sam kako zagrist jezik i da to ne boli.
Poslozim si zivot taman da pomislim kako se napokon smijese zvijezde a onda se dogodi sjekira koja sve polomi na niz sitnih, ostrih dijelova.
Cista hrvatska zbilja. Od prvog dana kad sam se zaposlila znala sam da cu morat 3 puta vise dokazivati zasto sam tu gdje jesam. Bilo mi je jasno da nikome ne moram pruzati ruku jer su svi znali ime, cija sam i moj pozivni kod. Grizla sam jezik i s vremenom me postalo briga jer ono sto ne mogu promijenit ostavljam tako.
Ne pada mi napamet ikome se opravdavat jer i ona najvaznija karika u timu dala mi je do znanja da sam tu da se izborim za ono sto sam zasluzila. No, iz dana u dan oni ispod njega podsjecaju me da to nije tako.
"Bilo bi drugacije da ti ne cuvaju ledja". Odzvanja.
"Da sam ja gazda to nebi tolerirao". Odzvanja.
Pruzena mi je ruka mira, tocnije za nesto sto sama nisam kriva bit cu sankcionirana. Ne pati me sto necu dobivati placu a sjedit cu u uredu, kao i do sad koliko god treba i ne treba. Pati me red rijeci i odnos.
Danas si valjda kriv jer si se rodio u krivoj kuci. No, ja sam u svoja gotovo 3 desetljeca svakoga dana bila kriva zbog te kuce.
Nocas necu spavat i ne uzimam nista srcu al me bole oni ostri komadici koje je sjekira zarila. Radit cu nocas i nece bit prva noc..i na tren cu plakat i na tren se smijat.. jel je uopce moguce da sam danas cula rijeci koje sam cula?
Jedva cekam dan kad cu pobjec iz firme i odnijet posao sasobom.
Post je objavljen 14.03.2011. u 23:03 sati.