Pregled posta

5. poglavlje

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

Prije no što počnem s tipkanjem i nastavkom svoje priče, moram pozdraviti posebnu osobu!
Martina, srećo...
Ima ljudi koji čitaju ovaj blog i prate ovaj mali svijet što stvaram. Podrška mi puno znači. Sad bar znam da ovo ima nekog smisla. Puno hvala!
Evo, s ljubavlju krećem u tipkanje novoga posta.
Šaljem ti poljubac!!



Sama.




U Osijeku sam imala toliko poznanika. Imala sam prijateljice s kojima sam pila kavu, izlazila van, živjela. Obitelji nisam imala. Siroče sam. Odrasla sam u Domu za nezbrinutu djecu. Nisam se nikada osjećala voljeno. Nemam čak nešto previše uspomena iz djetinjstva. Možda bih imala kada bi se trudila pamtiti, no ja se trudim ne misliti na prošlost i bol koju sam osjećala tad. Ta bol oživi svaki put kad pomislim na godine samoće

Sobu sam u Domu dijelila s dvije djevojke, s Vlatkom i Snježanom. To mi je jedina lijepa uspomena i jedina ljubav koju pamtim. Sjećam se još onoga mirisa naše sobe. Bila je na kraju hodnika drugoga kata i ispod nje je u prizemlju bila kuhinja. Moja je soba uvijek mirisala na hranu. Bila je to malena sobica u kojoj su se mirisi očito voljeli zadržavati. Imale smo svaka svoj krevet, ormarić i stol, a ormar je bio velik i zajednički. Vlatka je bila moja vršnjakinja i išle smo skupa u razred. Do osmoga razreda smo sjedile skupa.Snježana je bila starija godinu dana. Bila je najljepša cura u Domu, a Vlatka je bila malo jača i dečki su je obožavali zafrkavati. Ipak, bila je vedra, nasmijana i znala se šaliti na svoj račun. Zato sam je voljela.

Njena majka bila je devetnaestogodišnja narkomanka, a čak ni ona nije znala tko je otac djeteta. Živjela je s nekim čovjekom koji je bio puno stariji. On je volio Vlatkinu majku o čijoj prošlosti i obitelji nitko ništa ne zna. Isprva je ona željela pobaciti, no taj čovjek joj nije dao. Htio ju je izbaviti iz pakla droge, no nije uspio. Par mjeseci nakon Vlatkinog rođenja, majka se predozirala. Vlatka je pronađena na krvavom krevetu pored mrtvog tijela. Taj ju je čovjek nakon toga prihvatio kao svoje dijete. Brinuo se za nju do njene treće godine, a onda je umro sa svojih 60 godina i Vlatka je došla u Dom. Bila je ugodno društvo, djevojka s kojom sam mogla razgovarati o svemu.

Snježana nije bila takva. Ona je bila pomalo umišljena, no voljela me. Posuđivala mi je svoju odjeću, radila mi je frizure i šminkala. Djevojke iz Doma ju nisu baš prihvaćale jer se držala visoko i bila je hladna. Ipak, shvaćala sam. Njeno je djetinjstvo bilo jako teško i ona nije vjerovala nikome.Ostavljena je kao novorođenče u vrećici pred vratima Doma. Jedva je preživjela, a kad je napunila četiri godine, udomila ju je neka obitelj. Bio je to novopečeni bračni par, ali žene nikada nije bilo kod kuće pa je muškarac Snježanu maltretirao do njene desete godine. ČEsto ju je tukao, a ona mi je sama kasnije priznala da ju je nekoliko puta silovao. Ponekad su je znali preko noći zaključavati u podrum svoje kuće jer bi njima dolazili prijatelji na večere. Žena joj je bacala i uništavala odjeću, nazivala ju je pogrdnim imenima i odrezala je Snježaninu kosu nakon što je shvatila da je njen muž malenu djevojčicu tjerao na sex. Bila je ljubomorna i ljuta pa se iskaljivala na djetetu. Kasnije je Snježana vraćena u Dom jer je odgajateljica shvatila da nešto ne valja. Ipak, nije se nikada saznalo što se događa iza zatvorenih vrata. Dok je živjela u toj obitelji, trenirala je plivanje na bazenima. I ja sam trenirala pa smo se družile i izvan Doma. Kasnije smo molile ravnateljicu Doma da budemo u istoj sobi.

Eh... Ustala sam se iz kreveta i odlučila izići na balkon. Godio bi mi svježi zrak.



Moja je priča sasvim drugačija. Ja sam Domu bila punih 18 godina. Majka mi je umrla u bolnici nakon poroda, bake i djeda nisam imala, a tata mi je poginuo dok je majka bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Nisam imala stričeve i ujake, čak ni tetke. Zapravo sam jednu ženu zvala svojom tetom, a bila je to sestra moje bake, majčine majke. Nije voljela djecu, no preko ljeta me pozivala k sebi na ljetovanje pa sam praznike provodila s njom u Rijeci i Crikvenici. Imale smo dobar odnos, nekada ju nazovem da pitam kako je. Sutra bih je mogla posjetiti.

Uzela sam hotelski mantil, podigla sam kosu i natočila sam si čašu viskija koji je stajao na noćnom ormariću. Spustila sam se u hodnik i vidjela da oni visoki prozori nisu prozori već balkonska vrata. Izašla sam van i sjela na stolicu. Podigla sam bose noge na ogradu. Balkon je bio malen, uzak.

Duboko sam udahnula i pogledala u nebo. Sve je bilo puno zvijezda. S balkona sam promatrala i grad. Auti su bili parkirani posvuda, a bez obzira na sitne kasne sate, bilo je mnogo prolaznika na ulici. Gledajući tako svijet oko sebe, čula sam neki zvuk u sobi. Bio je to moj mobitel. Poruka.

Ustala sam se i potražila svoj mobitel u kaputu. S čašom svoga viskija sam se vratila a balkon i razočarala se kad sam shvatila da poruka nije bila Bornina.



"Hej!
Jesi stigla kući? Kasno je, nadam se da ne spavaš i da te neću probuditi. Ja sam došao u stan, cimeri su pozvali društvo pa sam s njima. Malo se zabavljamo. Jesi za kavu ujutro?
Noa"

Ova moja priča me podsjeća na one stare, već isfurane i predvidljive ljubavne romane. Dečko kojeg volim me ne doživljava, a ja sam upoznala dečka u vlaku koji me pak doživljava. Kako čudno. Počela sam smišljati odgovor na poruku.

"Hej i tebi. Ja sam doma, da! Sjedim na balkonu, gledam u nebo i cugam. Opuštajuća atmosfera. Ubrzo ću u krevet. Već me hvata umor, a dan se čini tako dug. Imam neke planove za sutra, ali mogla bih predvečer na kavu. Jesi slobodan oko sedam, osam?"

Gledala sam u zvijezde i čekala sam odgovor. Poruka.

"Mogu u pola osam. Može li na Koblerovom trgu kod fontane? Tamo se osjećam kao kod kuće. Uvijek sam ondje na kavama.
Hej, pa ne cugaš valjda sama na balkonu? Nemoj se napiti i pasti! Hehe!"

"Dogovoreno, u pola osam na Koblerovom! Ma jedna čašica prije spavanja za lakši san! Idem sada u krevet. Vidimo se sutra! Laku noć!"

"Lijepo spavaj. Veselim se kavi. Laku noć!"

Ustala sam se i vratila u sobu. Vidjela sam da je ponoć prošla, a Borne još nije bilo. Doći će. Rekao je da hoće. Potražila sam najljepše rublje, namazala sam tijelo kokosovom kremom koju sam imala u svome koferu i tako sam legla u krevet. Kad dođe, poljubiti će me. Neće moći odoljeti mirisu kože. Volio je kokos. Volio je i mene. Često bi mi rekao da me voli. U zadnje vrijeme to nije govorio jer je znao da sam to već shvatila. Bacila sam onu narančastu deku s kreveta i legla u krevet.



"Možda se ujutro probudim pod njegovim rukama..."




Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

Post je objavljen 10.03.2011. u 22:58 sati.