Vozim se na posao i razmišljam…Da, ponekad se i prašnjavi djelovi mozga uključe i pokušavaju nadmašiti marljivost simpatikusa i parasimpatikusa (napiše ona pretenciozno). Na suvozačevmo mjestu leži otvorena torbica iz koje viri boca Jane kojom na svakom semaforu, a ponekad i između njih zalijevam zalogaje pomalo suhog sendviča umotanog u foliju. Jučer sam pročitala u Best Shopu da nije dobro jesti dok gledaš TV, dok listaš novine, dok sereš (dobro ovo nisu napisali). Pomislim, nisu niš rekli o tome jel dobro vozit i jest. Vozit i pit nije dobro.
Žvačem posljednji zalogaj sendviča na predposljednjem semaforu prije sive zgrade koju zovem posao moj svagdašnji i razmišljam o tome kako muškarci sjede u automobilu: raširenih nogu, zalegnuti i opušteni, s lijevom rukom na volanu, a desnom zajedno s ramenom obično zalegnutom u stranu, ovlaš i pomalo nježno dodirujući vršak mjenjača dok su u leru kao da je glavić itself. Pomislim, možda nešto ima u tom načinu sjedenja. Žene obično sjede kao da su vječito u suknji i boje se da će nekome ispasti olovka.
Polako se odvažim i pomjerim lijevu nogu u stranu…pomislim, wow, pa ovo nije loše, nekako se smanjio pritisak u lijevom meniskusu, lagano pomjerim i desnu nogu u stranu. Hm, nekako čudan osjećaj, kao da nedostaje još jedan korak koji vodi do savršenog položaja. Pomjerim stražnjicu prema dolje i opustim zdjelicu, sjednem sada sa većom količinom tereta prebačenom sa stražnjice na trticu…i opustim se… Desna ruka naravno na mjenjaču, ali nekako čvršće stisnuta. Na radiju prvi taktovi “ta-nanana…my Sharona!”, osjećaj moći…stanem na gas, pomislim, jebote ja sam ustvari muško zarobljeno u ženskom tijelu.
Post je objavljen 10.03.2011. u 08:40 sati.