Viđao sam; gledao sam. Zaveden slikama nisam primjećivao zbivanje to. Gledam. Da, ja gledam., a slike kao da u meni žive. U meni kao bez mene. Kao da izašao sam u svijet po slikama. Zaigran i očaran san njima.
Tek, kao čudo neko, nailazili bi snovi; svijet slika bez slika; slika bez gledanja i očiju. Povelo me čudo to u svijet van svijeta; u svijet meni svijetom u svijetu.
Ima jedan svijet što sam sebi jest. Svijet svijeta mene. Svijet u meni, što kao da ravna sve razlike i nevoljkosti; što izvire iz nejasnoća svijeta svijetovnoga, da meni bude mnome potvrđen. Bio je i taj svijet svoj iznenađenja pun. Kao da izvirao je iz nekih dubina mene; svijet pobune protiv svijeta, da meni osnaži postojanje.
Nalazio sam svijet u kojem jest da jesam. Ja u svijetu izmišljanom.
Trudio sam se dokučiti stvarnost svijetova što doživljavao sam ih, a nalazio sam spoznaju sebe. U svijetovima svina nojina bez nene svijetova tih bilo ne bi. Zavrtjele se slike mislima. Sve zaplesale oko mene; mene što kao centar rotacije te nepostojeći postojim. Sveden u ništa, jer sve je u svijetovima što zaigrani meni predstavljaju postojanje. Meni nematerijalnom, ni ikakovom. Svijetovi mi, tek, privid obličja stvaraju, privid stanja, privid vrijednosti …
I takav, kao nikakav, ne osjećam se gubitnikom. Ništa spoznajom tom izgubio nisam. Kako bi i mogao. Zar gibitak zabluda znači nešto. Možda da u svijetu privida, ali zar spoznaja ta ne oslobađa?
Vidim slike i svijestan sam ih. Da, to su slike. Raduju me nekako posebno. Ta kakav bi smisao bio u nekom nezadovoljstvu njima?
I kao da sve one stvaraju zaigranu melodiju; melodiju u svijetu postojanja. Svijet postoji; promjene ga čine. A ja? Što je samnom?
Ja jesam! Pa čak niti uvijek. Jesam i vrijeme tome čimbenik nije. Vanvremenost je moj dom. Oduvijek i zauvijek, pa čak niti to.
Nekim čudom kazivati mogu, a smirajem biti. Pretače se kao ono nešto iz istine u svijet postojanja lao najava beskrajne istine. Ona jest. Ona jest sve, zauvijek i oduvijek, dom beskrajnog postojanja vremenom, što život čini. Život slikama, osjećajima ….
Život kojim, uz divan osjećaj zahvalnosti, okrenut istini, nastojim kazati njenu bit. I kao da se dotićem granice njene i dodirujem skrivenost njenu. Znam istino, darovan mi je život. Ne, neću otkloniti se. Radošću prihvaćam dar taj. Hvala ti beskraju i bezvremenosti. U radosti toj molitva izvire. Braćo i sestre neka vas istina ispuni radošću. Neka vas spoznaja istine mirom podari. Istinom svi jesmo oduvijek i zauvijek, a slike su nam dar životni. Učinimo svima, koji još ne vide, radost slika i neka radost svijetom zavlada. Molim … :)
Post je objavljen 07.03.2011. u 13:21 sati.