Moj najbolji prijatelj i najdraže biće na kraju svijeta je jučer... Otišao.
Kad sam ga dovela, samo sam ja bila sretna. Njemu je falilo zeleno dvorište s travom i djecom u kojem je dotad živio. Meni je falila moja kuća pa sam ga odvojila od njegove da bih se na kraju svijeta osjećala doma. Ostali su negodovali da im pas ne treba i da se njihova djeca boje pasa. Da previše jede i da prlja dvorište. Da im odnosi obuću i grize rublje koje se suši. Ipak me volio. I ja sam voljela njega. Jučer su svi bili tužni. Samo sam ja plakala.
Zakopali su ga u dnu dvorišta. Nisam sudjelovala. Sjedila sam u sobi i plakala.
Danas je dvorište pusto. Nitko se ne veseli i nitko ne maše repom. Nitko ne laje na prolaznike. Nitko mi ne skače po nogama i ne gleda me tužno kad zatvaram vrata. Nitko se ne igra blesavim igračkama i ne dolazi kad zazviždim.
Sinoć sam odvojila ostatke mesa od večere u poseban tanjur. Tek poslije sam se sjetila da ih više nema tko pojesti.
Noćas je u dvorištu bio neki tuđi pas i cijelu je noć cvilio. Ja sam sjedila na krevetu i cvilila. Nitko nije sjedio pred vratima i čekao da ga dođem podragati prije spavanja.
Danas konačno sja Sunce i išli bismo u šetnju.
Baš mi fali.
Zbogom bijelo uho! Skači po nekim ljepšim poljima! Ja više neću imati pse.
Post je objavljen 07.03.2011. u 12:14 sati.