Marketing
TAJNA O TAJNI
Prije par godina u svijetu, a onda i u Hrvatskoj pojavila se Tajna Rhonde Byrne, svjetski bestseler. Najprije se pojavio video na Youtubeu. Svi smo ga pržili, gledali i preporučivali drugima. Onda se pojavila i knjiga. Prije toga cijelu priču potpalila je Oprah, posvetivši Tajni svoju emisiju i ugostivši njene autore.
Nadobudno i naivno odem u gradsku knjižnicu, da bi mi knjižničar, moj dobar poznanik, rekao da su liste čekanja za tu knjigu u knjižnicama kilometarske i da ju još niti on sam nije pročitao, a i tko zna kad će.
Moji ukućani su odgledali video, ali ja sam se totalno zakačila i gledala sam taj video skoro svaki dan i stalno o njemu pričala. Takva sam - kad se za nešto zakačim, prelazim u krajnost.
I onda pred Božić, čujem ja pojavila se knjiga u knjižarama. Počnem obilaziti varaždinske knjižare da si ju kupim, no svugdje rekoše da je već rasprodana. Već sam bila jako žalosna, kad u zadnjoj knjižari u kojoj sam još mogla potražiti, nađem knjigu i to - zadnji primjerak!
Bila sam presretna. No pošto sam tih dana već bila potrošila podosta love na sebe, pobojah se da će moji pomisliti da sam rastrošna, pa knjigu spremih na sigurno, odlučivši da ću ju pokazati u malo zgodnijem trenutku.
Toliko sam bila ushićena tom knjigom, pa tom mojom akcijom, onda još i pretpraznično raspoloženje - i ja odlučih da sama sebi napišem posvetu na toj knjizi, jer dobiti knjigu bez posvete, meni je bez veze. Tako si na unutarnjoj strani korica napisah posvetu:
Ovu knjigu poklanjam
zahvalnoj i sretnoj
kreatorici moje sudbine
- sebi -
uz najbolje želje
i s ljubavlju.
(prosinac, 2007.)
A onda dođe moja kćer jedan dan i veli mi:
- Mamica, kupila sam ti poklon za Božić, da samo znaš što…, nešto što će tebe sigurno jako razveseliti…
Drugi dan opet:
- Mamica, joj jedva čekam da vidiš moj poklon, to je nešto što ti sigurno jako želiš… Vjeruj mi tako ćeš biti sretna kad vidiš…
I tako je ona tih par dana pred Božić bila vrlo nestrpljiva da mi da svoj poklon da vidi kako ću se ja jako razveseliti.
I došao je trenutak da jedni drugima predamo poklone (u mojoj obitelji to uvijek činimo na Badnjak uvečer) i moja kćer meni pruži prekrasni zamotuljak. Ja ga odmotam i shvatim da u ruci držim Tajnu. Još jednu! Ostala sam ukopana širom otvorenih očiju i pluotvorenih usta. Odmah sam rekla: „ Hvala“, da i to ne zaboravim, a dalje ništa - samo sam tako stajala. Brzinom svjetlosti mojom glavom proletjela je dilema: priznati da već imam istu takvu Tajnu i jako razočarati svoju kćer… ili kakogodznam odglumiti iznenađenje i oduševljenje, što mi se pak učinilo nekako vrlo nepošteno u tom trenutku. No nisam ništa od toga, jer nisam niti mogla. Samo sam dalje stajala ukopana, držeći knjigu.
- Jel ti se sviđa moj poklon!?
- O, pa naravno!
I izletim ja van iz sobe skupa sa knjigom u rukama.
Takvo moje čudno ponašanje moja kćer je vjerojatno protumačila kao šok od sreće.
Svoju prvu Tajnu sakrih na najskrovitije mjesto koje mogoh naći u kući. Da nije bilo posvete, nju bih sigurno odmah nekome poklonila, ali korektorom prekrivati posvetu, ili kidati korice - nipošto! A i nekako mi bila prirasla srcu ta prva Tajna baš zbog toga što sam ju jedva našla, što sam si čak posvetu napisala i što sam ju skrivala. Ova druga pak neizmjerno mi je draga jer mi ju je poklonila moja kćer želeći me jako razveseliti.
Odlučih tada da ću prešutjeti da već imam Tajnu, ali da ću svakako nakon nekog vremenskog odmaka ipak kćeri sve priznati.
Podosta vremena je prošlo, Tajnu su zasjenile neke druge stvari i ona postade - zaboravljena.
Evo baš danas, kako je situacija u Hrvatskoj vrlo teška, razmišljam što ili tko bi nam (Bog očito ne želi) mogao pomoći. Sjetih se Tajne i pomislih da nam još jedino preostaje da probamo nešto snagom svojih misli. Ovo sad već nekome može zvučati tragikomično. Međutim, meni i ne. Jer ja sam isprobala Tajnu (Zakon privlačnosti) i ona zaista šljaka. Samo, ima tu i još nešto…
Ne mislim da ćemo snagom svojih misli riješiti velike globalne probleme, već da bismo ipak možda trebali prestati samo kukati i prepričavati ružne stvari i svoje misli usmjeravati na nešto lijepo. Od toga nam može biti barem malo bolje. A i još uvijek je toliko lijepih stvari oko nas.
Tih dana, nakon Božića, kad se opet vratilo sve u svoju kolotečinu, kad detaljno proučih Tajnu, odlučim isprobati je. Nešto banalno, za početak. Trebala sam ići u Zagreb i večer prije toga opustih se, skoncentrirah i zamislim ovako: srest ću sutra nekog poznanika u Zagrebu i on će mi pružiti ruku da se rukujemo. Ne neku prijateljicu ili rođaka s kojim ću se zagrliti i poljubiti, nego nekoga s kim sam onako malo na distanci, tko će mi jednostavno pružiti ruku da se rukujemo. Nije tu sad bilo nekakvog prevelikog naprezanja moždanih vijuga i odašiljanja vibracija. To sam si zamislila i - bok! Nisam više o tome razmišljala.
Sutradan hodam ulicama Zagreba, razgledavam izloge i zaustavim se pred izlogom jedne knjižare i tu se dosta dugo zadržim čitajući naslove knjiga, kad odjednom iza svojih leđa začujem svoje ime i "Dobar dan!".
Okrenem se, kad vidim Dinko, dobar poznanik i kolega moga muža, vrlo pristojan mladić. "O bok Dinko, kako si?". Bio je na dva metra od mene, mala stanka, a onda mi priđe i pruži ruku. Tog trenutka mi Tajna i moj eksperiment nisu bili ni na kraj pameti, na to sam potpuno bila zaboravila, nego sam primijetila sitnicu: Ne znam osobu koja više pazi na bonton od Dinka, pa ipak mi je prvi pružio ruku… Izmijenili smo par kurtoaznih riječi i otišli svaki svojim putem. Vratim se doma i tek kasno te večeri najednom mi sine: Isuse, pa meni se ostvarilo ono što sam zamislila! Mala vjerojatnost je bila da sretnem nekog poznatog u drugom gradu, koji će mi k tome još pružiti ruku, a i Dinko u tu svrhu eto prekršio pravilo bontona. Kad sam malo bolje analizirala stvari skužih da sam čak i tu ulicu bila zamislila, kod prethodnog zamišljanja događaja.
Naravno, bila sam oduševljena. Nakon par dana opet odlučim nabaciti eksperimentić, ništa posebno. Mislim: "Što bih,… što bih?… Sine mi: dugo već nisam vidjela lik harlekina (inače obožavam motiv harlekina), pa hajde voljela bih da ga danas negdje ugledam (onako spontano, ne da ga tražim). Popodne odem u grad u šoping u jedan trgovački centar. Razgledavam sve i svašta i pogled mi skrene na dječje čarape. Izloženo ih je bilo barem nekoliko stotina pari, ali meni je odmah zapeo za oko jedan par. Nisam namjeravala kupovati čarape djetetu, ali rekoh kupit ću ove čarapice, baš su zgodne. Ostale me uopće nisu zanimale. Kad sam na večer doma raspakiravala stvari, uzmem te čarapice i skidam deklaraciju, nehajno pogledam - na unutarnjoj strani deklaracije: crtež harlekina.
Tih dana bila sam oduševljena Tajnom i meni su se dogodile još neke stvari, ali su malo intimnije prirode, pa ih neću ovdje spominjati, a i ne bih više da duljim. Ali uglavnom, sve je to bilo na nivou nekih igrica, uz veliki zanos i oduševljenje.
Međutim, nakon nekog vremena ja sam poželjela da pomoću Tajne ostvarim neke svoje važne ciljeve. Tada se uozbiljih, počela sam razrađivati planove, naprezati moždane vijuge… i uspjeh je izostao. Pokušah ponovo, ali opet ništa. Već me sve to počelo i srditi i nekako, što sam ja više htjela nešto na silu, sve mi je teže bilo. Što sam više kontrolirala te svoje misli, one su mi izmicale. Nestalo je spontanosti, a iščezavalo je i oduševljenje. A mislim da su to oni ključni momenti za uspjeh kod Tajne (Zakona privlačnosti)
Naime, kad sam prvi put saznala kako djeluje Zakon privlačnosti, pomislila sam: pa ništa lakše, sve rješavaš mislima, nikamo ne ideš, ništa ne radiš. Nije kao dijetu držati ili ne daj bože orati i kopati… samo nešto misliš. Ali, tu dolazimo do paradoksa: počesto je baš najteže ono što nam izgleda najjednostavnije i najlakše. Misliti je i najlakše, ali i najteže. Jer čudne su te misli, teško ih je ukrotiti. Što više se trudimo ne razmišljati o nečemu, to više nam to dolazi na pamet, a ono što želimo zadržati u mislima, nekako nam izmiče…
To se valjda i drugima događalo, pa su se nakon početnog oduševljenja, sve češće čule kritike na račun Tajne, te kako su nam opet lijepo upakirali i prodali maglu, da od toga nema ništa, kako je to za naivne, kako je sve to samo bajka... I sama sam počesto razmišljala i analizirala i nakon jednog takvog razmišljanja, a držeći tu predivnu knjigu u ruci, zaključila sam o Tajni: "Ako je i bajka - predivna je!" Uostalom i bajke sadrže životne zakone i mudrosti.
Tako još uvijek nisam odustala od Tajne, jer znam da naše misli, iako nevidljive i neuhvatljive imaju veliku moć. (Moć da ovaj materijalni svijet dovedu u red?)
I još nešto, odlučila sam:
Moja kćer povremeno čita moj blog, neke postove pročita, neke ne. Ako pročita ovaj post, saznati će napokon i moju malu tajnu o Tajni, a ako ne, tajna će i dalje ostati tajna (barem još neko vrijeme). Neka tako bude.
A tih dana moja omiljena pjesma je bila:
Post je objavljen 02.03.2011. u 03:43 sati.