Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/oneloveonelife

Marketing

28.02.2011.

Probudila sam se sa pojačanim osjećajem panike. Zadnji dan za prijavu poreza... hoću li stići?! Moram ovo i onda ono i onda to i još to i...STOP. Ništa ne moram.
I evo uzela sam si sat vremena ovog dana za sebe... ništa neće pobjeći, sve ću stići ali kad krenem polako. Korak po korak. Znam da kada se samo zaletim poput bika na crvenu maramu da ću naletit na neki udarac.. pa sada učim lekciju. STANI. POLAKO.
Kad jurim još sam sporija jer nešto zaboravim pa se uredno moram vraćati po to, tako da sve radim duplo i sa tri put više energije. E pa sada neće ići.
Evo sjedim tu, pišem i smješkam se, tamo vani čeka me nova avantura, minute nepoznatih situacija samo ih treba vidjeti, percipirati i upiti. Te fragmente razbacanih slika i kadrova zaokružiti u priču dana. Svaki dan ima novu priču, znam li je prepoznati?
Hladno je. Ljudi obično u ovakvim danima nabiju kape i šalove, zabiju glave u ramena, šake u rukave ili đepove.
Potrebne su vam ili rukavice ili nečija ruka.
Imam rukavice, a tvoju ruku lako zamislim... nije teško kad poznaš svaki milimetar nečijeg lika.
Ponekad kada vidim nekog kada ispuhuje nos pomislim... kad napuni maramicu, hoće li išta ostati u toj glavi? Kasnije me bude sram što sam to pomislila.
Svi mi vodimo male privatne razgovore u svojim glavama.
Danas ću pokušati te razgovore svesti na minimum i samo biti i promatrati.

Priča:
Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide ulicom. Zvao se Kyle. Izgledalo je da nosi kući sve knjige. Pomislio sam: „Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber."

Sam sam imao lijepo isplaniran vikend - tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne - zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje. Hodajući, vidio sam da prema Kyleu ide grupa dječaka. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. Pogledao je prema dečkima koji su odlazili i vidio sam mu tugu u očima.

U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suze u njegovim očima. Dodajući mu naočale, rekao sam: "Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti." Pogledao me je i rekao: "Hej, hvala!" Na njegovom licu je bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatnu školu. Prije se ne bih nikada družio s nekim tko je pohađao privatnu školu.

Cijelim putem do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi. Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kylea, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja.

Došao je ponedjeljak i u školi je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga koje nosiš svaki dan!" Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.

Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.

Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber, ali sam se zapravo radovao što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kylea. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao s naočalama. Imao je više spojeva nego ja, tako da sam ponekad bio ljubomoran.

Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga potapšao po leđima i rekao: „Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!" Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. "Hvala", rekao je.

Nakašljao se i počeo govor. "Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali, najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču."

Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je o tome kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smiješak. „Hvala Bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti."

Čuo sam uzdah koji je putovao kroz masu dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

Nikad ne podcjenjuj moći svojih djela. Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Bog nas „daje" u naše živote, da na neki način utječemo jedni na druge.

Tražite Boga u drugima.
Baš to ću danas napraviti.


Post je objavljen 28.02.2011. u 08:58 sati.