Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pipipiaf

Marketing

(Nepodnošljiva) lakoća postojanja

Nedavno sam, uz čašu nekog finog, vjerojatno kalifornijskog vina, sa svojim kalifornijskim cimerima i jednim slučajnim prolaznikom, Britancem, razgovarala o nečemu što smo po dobrom starom Kunderi nazvali nepodnošljivom lakoćom postojanja u SAD-u. Barem se tako čini nama, možda površnim posjetiteljima. Na nekom sam još mjestu - možda u Američkom fikcionaru Dubravke Ugrešić (ili negdje drugdje, nema veze) - saznala da je već netko prije mene primijetio isto: da su Amerikanci, naime, od svakog prosječnog Europljanina lakši za svu onu težinu povijesti koju Europljanin nosi na svojim leđima.

Nisam sigurna, doduše, da svatko u Lijepoj naši osjeća taj teret. Ja ga svakako osjećam. Nekada imam osjećaj da su grijehovi moje okoline upravo i samo moji. U svakom slučaju, nekada mi se čini da za Amerikance ne postoji prošlost. Postoji samo sadašnjost i postoji samo budućnost. To - po moje trenutačno stanje - ima dvije posljedice, jednu pozitivnu i jednu negativnu. U posve neameričkom ću duhu prvo navesti pozitivnu, a onda negativnu.

1. Ja, ljudi dragi, ovdje radim jako jako puno, ali pritom nisam nimalo umorna sretan. Ovdje se nekako čini - posve suprotno od iskustva koje imam u domaji, a koje sam imala i u Rusiji - da sve ima smisla i da će sve što čovjek radi sada imati neku (pozitivnu ili barem proporcionalnu) posljedicu u budućnosti. Ovdje se - to mi je posebno ljekovito - profesori na fakultetima koji predaju prokleto staromodne humanističke znanosti ne pitaju toliko nad smislom poruke koju šalju svojim studentima. Ne pitaju se imaju li njihove poruke ikakve svrhe. Što se meni nekad, i to jako često - kada po dvadesetipeti put ponavljam studentima kakve veze imaju Tolstoj i formalističko očuđenjeočuđenje<, dogodi. Naime, kod nas će netko tko se udubi nad pitanjem je li Anna Karenina roman o ženskoj emancipaciji i /ili je društvena kritika aristokracije i/ili je traktat o obitelji, ima li veze s Emmom Bovary ili je prije u vezi s Platonom, završiti ili nezaposlen ili na minijaturnoj plaćici; ovdje će imati lijepa primanja i bit će na dobrom mjestu na socijalnoj ljestvici. To je značajna razlika, zar ne?
Ovdje emblematski američki smješak, koji često s čuđenjem i ponekad s prezirom spominju naši ljudi po povratku iz SAD-a, može biti i nesvjesni, vrlo površni refleks, naučen i automatiziran do mjere da ništa posebno ne znači, ali može značiti i nešto drugo. Optimizam. Smisao. Budućnost. Te divne stvari koje nama toliko nedostaju.

2. Negativna strana me vraća na početni razgovor s mojim cimerima i slučajnim britanskim putnikom.. Naime, komentirali smo kako je ta lakoća postojanja zapravo u određenom smislu nepodnošljiva. Mome je kolegi - polu-umjetniku, kako se sam naziva - posve nestalo inspiracije za bilo kakvo stvaranje. Čovjekovo je stvaralaštvo, naime, uvijek posljedica određenih, intenzivnih emocija. One mogu biti i pozitivne (euforija), ali ne mogu biti lake. Lake emocije, kakve su najčešće ovdje, ubijaju kreativnost i smanjuju kritičko razmišljanje na najmanju moguću mjeru. Stvaralaštvo - nažalost i na sreću - treba frustraciju. Nije čudo da su Rusi rasturili realizam... Trebalo je preživjeti rusku zimu i neimaštinu.

I meni je ovdje nekako teško pisati. Jer je sve - kao - dobro. Jer sunce sije. Jer je sve zeleno i u cvatu. Jer vidim kroz prozor Golden Gate Bridge. Premda znam da nije sve dobro - svjedoče o tome neizbrojivi prosjaci na cestama, pod istim tim suncem i divnim zelenilom Kalifornije, koji osjećaju miris oceana i kada god požele, bace oko na Golden Gate Bridge.

Ali mi se o negativnome jednostavno neće razmišljati rofl.

Imam li pravo na taj luksuz? Imam, naravno da imam. I vama ga želim. kiss

Pusa iz Kalifornije,
pipi_piaf





Post je objavljen 24.02.2011. u 03:47 sati.